Ako te prihvatim onakvim kakav jesi, učinit ću ti loše. Međutim, ako se prema tebi odnosim kao da si ono što si sposoban postati, pomoći ću ti da to postaneš.

Johann Wolfgang Goethe

Zašto trčimo? Stvarno, to je pitanje. Zašto baš mi, ljudi ovog vremena? Koliko puta sam čuo, a i vi ste zacijelo čuli, da nekad nije bilo trke, da su ljudi živjeli spokojnije. Zašto?

Živimo u svom vremenu. A svako vrijeme ima svoju značajku. Oni koji se bave razvrstavanjem doba ljudske povijesti, koja nije ništa drugo nego hod čovjeka kroz vrijeme, vele da smo u doba koje bi se moglo nazvati kompjutersko doba. Tuđica computer znači na hrvatskom «računalo». U doba smo računala. A račun i broj idu skupa. Uistinu, doba – to je čovjek u svom vremenu. Ovo doba je doba broja i čovjeka koji broji. Broji novce i knjige, broji prijatelje i uspjehe, broji slike i poslove, broji dane i godine, broji predmete i odlikovanja, broji pripadnosti i diplome, broji i broji. I pomalo i sam postaje broj. Bilo zato što je predmet nečijeg, susjedova brojenja, bilo da mu je brojenje postalo oblikom mišljenja. I od svih djelatnosti najbolje, možda čak i jedino, znade računati. I kao što si je onaj svetac postavljao pitanje prije svakog čina i pred svakom odlukom «Što to znači za vječnost – Quid hoc ad aeternitatem?», on si postavlja pitanje: «Kakvog imam računa u tome?»

A Isus? On koji je došao da ljudi imaju život, da ga imaju u izobilju, što on veli, odnosno što oni vele koji su ga sretali i gledali kako hoda ovom zemljom? Rekli su: «Sve je dobro učinio» (Mk 7,37). Ne govore o količini njegovih djela nego o kakvoći.
Ne vele da je puno učinio već da je sve što je učinio – dobro učinio. Kako je on sam rekao da nam je primjer dao, dao nam je zapravo ključ za život. Njegov ključ nije količina već kakvoća. Sve čini dobro. Život se ne ispunjava količinom već kakvoćom. Isus nije prošao zemaljsku kuglu, niti je proživio mnogo godina. A učinio je djela koja su obišla zemlju i pridobila priznanje u vremenu.

Zašto sam čovjek nade?

Zato što vjerujem da je Bog nov svakim jutrom,
da i u ovom trenutku stvara svijet,
a ne vjerujem u neku maglovitu i zaboravljenu prošlost...

Ja sam čovjek nade, ne zbog ljudskih razloga...
Nego jednostavno - jer vjerujem da je Duh Sveti na djelu
u Crkvi i u svijetu, znao to svijet ili ne.
Ja sam čovjek nade jer vjerujem
da je Duh Sveti zauvijek Duh Stvoritelj,
koji svakoga jutra onome koji ga prima
daje novu slobodu i dobru mjeru radosti i pouzdanja.

Ja sam čovjek nade jer znam da je povijest Crkve
duga povijest prepuna divnih djela Duha Svetoga.
Pomislite na proroke i svece,
koji u tjeskobnim časovima bijahu divno oruđe milosti
i na put nam baciše snop novoga svjetla.
Vjerujem u neočekivana djela Duha Svetoga.
Jedno je Ivan XXIII. I Koncil.
Nismo se nadali ni jednom ni drugom.

Zar smijemo misliti da se danas Bog
u svojoj dovitljivosti iscrpio?
Nadati se - to je dužnost, a ne luksuz.
Nadati se - to ne znači sanjariti, upravo obrnuto:
nadom ćemo snove preobraziti u stvarnost.

Blaženi koji se usuđuju sanjati
a spremni su platiti veliku cijenu
da njihov san u životu čovjeka postane stvarnost.

 Sanjar

Pa što ako sam sanjar
I zamišljam svijet boljim no što jest,
Idealima je sudbina
da tonu i uzdižu se.

Što ako me lome vrtlozi
laži i licemjerja -
- stalnost izazova
izoštri čula!

Nek' sam čudak
Što vjeruje u sne – to reći će
oni što ne poznaju me,
To njihov je odraz u zrcalima!

Nek' sam sanjar
- sanjat ću i dalje,
U oblacima plovit ću sve više,
Nek' me lome,
Zvijezdama stremit ću
sve bliže;
Ja čudak sam
Na životnoj niti što snove niže…

Da ne bi izgovarao previše ludosti, Bog je čovjeku dao deset prstiju
i na svakome od njih po jedan mudar savjet

Prvi tvoja riječ neka dube DOBRA.

Drugi tvoja riječ neka bude ISTINITA.

Treći tvoja riječ neka bute PRAVEDNA.

Četvrti tvoja riječ neka bude VELIKODUŠNA.

Peti tvoja riječ neka bude HRABRA.

Šesti tvoja riječ neka bude NJEŽNA.

Sedmi tvoja riječ neka bude UTJEŠNA.

Osmi tvoja riječ neka bude ULJUDNA.

Deveti tvoja riječ neka bude PUNA POŠTOVANJA.

Deseti tvoja riječ neka bude MUDRA.

I ONDA - Z A Š U T I !

FORMULA STVARANJA

Sve zavisi o tome što tko vidi?

- "Tko sam ja?" - upita mladić Starca.

- "Ti si ono što ti misliš." - odgovori Starac. - "Objasnit ću ti jednom pričom."

"Jednog dana, pored gradskih zidina, u sumrak se moglo vidjeti dvije osobe koje se grle.

"To su tama i mama." - misli nevino dijete.

"To su ljubavnici." - misli čovjek pokvarene mašte.

"To su dvoje prijatelja koji se nisu vidjeli dugi niz godina." - misli čovjek koji živi sam.

"To su dva trgovca koji su sklopili dobar posao." - misli čovjek pohlepan za novcem.

"To je otac koji grli sina koji se vratio iz rata." - misli žena nježne duše.

"To je kći koja grli svoga oca koji se vratio s puta." - misli čovjek ožalošćen zbog smrti svoje kćeri.

"To su zaljubljeni." - misli djevojka koja sanja o ljubavi.

"To su dvojica koji se bore na smrt." - mislli ubojica.

"Tko zna zašto se grle?" - misli uskogrudni čovjek.

"Kako je lijepo vidjeti dvije osobe koje se grle." - misli čovjek Božji.

- "Svatko misli," - zaključi Starac - "ovisno o sebi što je. Pronikni u svoje misli: ti možeš reći puno više o tome tko si nego li tvoj učitelj. "

 

Hoću li ja u raj?

Hoću li, Gospode, i ja u raj?
Želim, al' sve se bojim.
Jer tamo će biti slava i sjaj
a ja na niskom stojim.

Već ako imaš gdjekoji kutić
i to je mnogo za me.
Stisnut ću tamo se suhi k'o prutić
Usko je moje rame.

Nikomu neću praviti sjene
bez buke bi to bilo.
Gospode, ne zaboravi mene
ako to ti je milo.

Ako Ti nije milo prisuće
takova odrpanca,
Pusti, da bar na vratima kuće
Čekam kod Tvojeg znanca.

Da ga zamolim, da se za me moli.
Ako se ni to ne da,
Ja ću svejedno čekati doli,
Već i poradi reda.

Pa kada uđu kojim je dato,
i mjesta biti neće:
Nebo je malo, al' ništa zato...
Srce je tvoje veće...

http://split.hbk.hr