Bio jednom mladi redovnik u Kini, koji je bio vrlo ozbiljan učenik Dharme.
Jednom, naiđe na nešto što nije razumio, pa ode i upita svog učitelja za pojašnjenje. Kad je učitelj čuo pitanje, počeo se grohotom smijati. Potom je ustao i otišao, još uvijek se smijući.
Mladi redovnik se vrlo uznemirio zbog reakcije svog učitelja. Sljedeća tri dana nije mogao jesti, spavati, ni misliti kako treba. Poslije tri dana, ponovno ode do učitelja i kaže mu kako je uznemiren zbog njegove reakcije.
Kad je učitelj to čuo, kaže, "Redovniče, znaš li koji je tvoj problem? Tvoj problem je da si GORI OD KLAUNA!"
Čuvši te riječi, redovnik je bio šokiran, "Ali presvijetli gospodine, kako možete reći takvo što?! Kako ja mogu biti gori od klauna?"
Učitelj pojasni, "Klaun uživa kada se drugi smiju. Ti? Ti si uznemiren, jer se druga osoba smije. Kaži mi, zar nisi gori od klauna?"
Kad je redovnik to čuo, počeo se smijati. Bio je prosvijetljen
Jednom, naiđe na nešto što nije razumio, pa ode i upita svog učitelja za pojašnjenje. Kad je učitelj čuo pitanje, počeo se grohotom smijati. Potom je ustao i otišao, još uvijek se smijući.
Mladi redovnik se vrlo uznemirio zbog reakcije svog učitelja. Sljedeća tri dana nije mogao jesti, spavati, ni misliti kako treba. Poslije tri dana, ponovno ode do učitelja i kaže mu kako je uznemiren zbog njegove reakcije.
Kad je učitelj to čuo, kaže, "Redovniče, znaš li koji je tvoj problem? Tvoj problem je da si GORI OD KLAUNA!"
Čuvši te riječi, redovnik je bio šokiran, "Ali presvijetli gospodine, kako možete reći takvo što?! Kako ja mogu biti gori od klauna?"
Učitelj pojasni, "Klaun uživa kada se drugi smiju. Ti? Ti si uznemiren, jer se druga osoba smije. Kaži mi, zar nisi gori od klauna?"
Kad je redovnik to čuo, počeo se smijati. Bio je prosvijetljen
Dobro drvo
Bilo jednom jedno drvo…
Dobro drvo, puno ljubavi za jednog malog dječaka. Dječak je dolazio svakoga dana i vrijedno sakupljao otpalo lišće. Isplevši lisnatu krunu, zamišljao je da je šumski kralj. Peo bi se uz stablo Dobrog drveta i njihao se na njegovim granama. Jeo je njegove slatke plodove, jabuke. Dobro drvo i dječačić bi se ponekad igrali žmirice i kad bi se umorio, dječačić bi zaspao u sjenci drveta. Mali dječak je veoma volio drvo. Zaista, volio ga je i srcem i dušom. I Dobro drvo bilo je sretno. Ali, vrijeme je neumoljivo prolazilo…
I dječak je odrastao. Dobro drvo je sada često ostajalo samo. A onda, jednog dana, dječak ponovo dođe i Dobro drvo mu reče: „Hajde, dječače, popni se na mene i poljuljaj se na mojim granama, najedi se mojih jabuka i odmori se u mojoj sjenci. I budi sretan.“ „Ali, suviše sam veliki da bih se peo na tebe i igrao se s tobom“, odgovori dječak Dobrom drvetu. „Želim da kupim toliko stvari i da se zabavljam... Ali, znaš, potreban mi je novac. Možeš li mi dati malo novaca?“ „Žao mi je“, ogovori Dobro drvo „ali novaca nemam. Sve što imam jesu lišće i jabuke... Ipak, dječače, mogao bi ubrati moje jabuke i prodati ih u gradu... Tako ćeš doći do novaca i biti sretan.“ I dječak se popeo na drvo i pobrao njegove jabuke, potom ih odnesao sa sobom. I Dobro drvo se opet osjeti sretnim. Dugo je vremena opet prošlo, a dječak nije navraćao...
I Dobro drvo je bilo veoma tužno. A onda, jednoga dana, dječak ponovo stiže i drvo radosno zašumi. „Hajde, dječače“, reče ono. „Uspni se uz moje stablo i poljuljaj se na mojim granama... I uživaj!“ „Nemam vremena za to, imam previše posla“, odgovori dječak. „Želim kuću, u kojoj će mi biti toplo“, objasni on. „Želim da imam ženu i djecu i zato mi je potrebna kuća... Možeš li mi ti nabaviti jednu kuću?“ „Ni ja nemam kuću“, odgovori drvo. „U stvari, čitava šuma je moja kuća... Ali, evo, možeš posjeći moje grane i od njih sebi napraviti kuću. I tako ćeš biti sretan.“ I tako dječak posiječe grane Dobrog drveta, odnese ih i od njih sebi sagradi kuću. I dobro drvo se ponovo osjećalo veoma sretnim.
Još podosta vremena prođe, ali dječak nije navraćao. I kada se ponovo pojavio, Dobro drvo je bilo toliko sretno da je jedva bilo u stanju izustiti riječ. „Hajde, dječače“, pozva ga drvo šapatom. „Dođi i poigraj se.“ „Odveć sam star i tužan da bih se igrao“, odgovori dječak. „Ali, želio bih jedan čamac, koji bi me odvezao daleko odavde... Možeš li mi naći neki čamac?“ „Pa, posijeci moje stablo i načini sebi čamac“, odgovori Dobro drvo. „Tako ćeš moći odjedriti daleko odavde i biti sretan.“ I tako dječak posiječe stablo Dobrog drveta... i načini sebi čamac... i odjedri daleko, daleko. I drvo je bilo sretno, ali ne i presretno.
Podosta vremena je prošlo i dječak se najzad ponovo pojavi. „Žao mi je, dječače“, dočeka ga Drvo. „Ali, zaista nemam ništa više što bih ti mogao dati... Znaš, ne rađam više jabuke...“ „Zubi su mi se istrošili i više ne mogu jesti jabuke“, odvrati dječak. „Nemam više ni grana“, nastavi Dobro drvo „na kojima bi se mogao ljuljati.“ „Odveć sam star za takve stvari... mislim, za ljuljanje na granama“, primijeti dječak. „Nemam više ni deblo“, reče Dobro drvo „na koje bi se mogao uzverati.“ „Odveć sam umoran da bih se pentrao po drveću“, zaklima glavom dječak. „Žao mi je“, uzdahnu Dobro drvo. „Želio bih da ti mogu bilo što dati... ali mi ništa više nije ostalo. Sada sam samo jedan stari panj. Žao mi je, zaista...“ „Pa, više mi mnogo ni ne treba“, uzdahnu i dječak. „Tek neko mirno mjestašce gdje mogu sjesti i predahnuti. Znaš, veoma sam umoran.“ „U redu onda“, odvrati Dobro drvo, istežući se koliko god može. „Stari panj je baš pravo mjesto da se na njemu sjedi i odmara. Dođi, dječače, i sjedi. Sjedi i odmori se.“ Dječak postupi kako mu je rečeno. I Dobro drvo se osjeti beskrajno sretnim.
Dobro drvo, puno ljubavi za jednog malog dječaka. Dječak je dolazio svakoga dana i vrijedno sakupljao otpalo lišće. Isplevši lisnatu krunu, zamišljao je da je šumski kralj. Peo bi se uz stablo Dobrog drveta i njihao se na njegovim granama. Jeo je njegove slatke plodove, jabuke. Dobro drvo i dječačić bi se ponekad igrali žmirice i kad bi se umorio, dječačić bi zaspao u sjenci drveta. Mali dječak je veoma volio drvo. Zaista, volio ga je i srcem i dušom. I Dobro drvo bilo je sretno. Ali, vrijeme je neumoljivo prolazilo…
I dječak je odrastao. Dobro drvo je sada često ostajalo samo. A onda, jednog dana, dječak ponovo dođe i Dobro drvo mu reče: „Hajde, dječače, popni se na mene i poljuljaj se na mojim granama, najedi se mojih jabuka i odmori se u mojoj sjenci. I budi sretan.“ „Ali, suviše sam veliki da bih se peo na tebe i igrao se s tobom“, odgovori dječak Dobrom drvetu. „Želim da kupim toliko stvari i da se zabavljam... Ali, znaš, potreban mi je novac. Možeš li mi dati malo novaca?“ „Žao mi je“, ogovori Dobro drvo „ali novaca nemam. Sve što imam jesu lišće i jabuke... Ipak, dječače, mogao bi ubrati moje jabuke i prodati ih u gradu... Tako ćeš doći do novaca i biti sretan.“ I dječak se popeo na drvo i pobrao njegove jabuke, potom ih odnesao sa sobom. I Dobro drvo se opet osjeti sretnim. Dugo je vremena opet prošlo, a dječak nije navraćao...
I Dobro drvo je bilo veoma tužno. A onda, jednoga dana, dječak ponovo stiže i drvo radosno zašumi. „Hajde, dječače“, reče ono. „Uspni se uz moje stablo i poljuljaj se na mojim granama... I uživaj!“ „Nemam vremena za to, imam previše posla“, odgovori dječak. „Želim kuću, u kojoj će mi biti toplo“, objasni on. „Želim da imam ženu i djecu i zato mi je potrebna kuća... Možeš li mi ti nabaviti jednu kuću?“ „Ni ja nemam kuću“, odgovori drvo. „U stvari, čitava šuma je moja kuća... Ali, evo, možeš posjeći moje grane i od njih sebi napraviti kuću. I tako ćeš biti sretan.“ I tako dječak posiječe grane Dobrog drveta, odnese ih i od njih sebi sagradi kuću. I dobro drvo se ponovo osjećalo veoma sretnim.
Još podosta vremena prođe, ali dječak nije navraćao. I kada se ponovo pojavio, Dobro drvo je bilo toliko sretno da je jedva bilo u stanju izustiti riječ. „Hajde, dječače“, pozva ga drvo šapatom. „Dođi i poigraj se.“ „Odveć sam star i tužan da bih se igrao“, odgovori dječak. „Ali, želio bih jedan čamac, koji bi me odvezao daleko odavde... Možeš li mi naći neki čamac?“ „Pa, posijeci moje stablo i načini sebi čamac“, odgovori Dobro drvo. „Tako ćeš moći odjedriti daleko odavde i biti sretan.“ I tako dječak posiječe stablo Dobrog drveta... i načini sebi čamac... i odjedri daleko, daleko. I drvo je bilo sretno, ali ne i presretno.
Podosta vremena je prošlo i dječak se najzad ponovo pojavi. „Žao mi je, dječače“, dočeka ga Drvo. „Ali, zaista nemam ništa više što bih ti mogao dati... Znaš, ne rađam više jabuke...“ „Zubi su mi se istrošili i više ne mogu jesti jabuke“, odvrati dječak. „Nemam više ni grana“, nastavi Dobro drvo „na kojima bi se mogao ljuljati.“ „Odveć sam star za takve stvari... mislim, za ljuljanje na granama“, primijeti dječak. „Nemam više ni deblo“, reče Dobro drvo „na koje bi se mogao uzverati.“ „Odveć sam umoran da bih se pentrao po drveću“, zaklima glavom dječak. „Žao mi je“, uzdahnu Dobro drvo. „Želio bih da ti mogu bilo što dati... ali mi ništa više nije ostalo. Sada sam samo jedan stari panj. Žao mi je, zaista...“ „Pa, više mi mnogo ni ne treba“, uzdahnu i dječak. „Tek neko mirno mjestašce gdje mogu sjesti i predahnuti. Znaš, veoma sam umoran.“ „U redu onda“, odvrati Dobro drvo, istežući se koliko god može. „Stari panj je baš pravo mjesto da se na njemu sjedi i odmara. Dođi, dječače, i sjedi. Sjedi i odmori se.“ Dječak postupi kako mu je rečeno. I Dobro drvo se osjeti beskrajno sretnim.
Jedna životna priča
Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika je podijelio sa uzvanicima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada prisustvovao događaju. Nakon što je zahvalio školi i njenom predanom osoblju, postavio je slijedeće pitanje : „Ako nije ometena vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori je savršeno stvoreno. Ali moj sin Shay ne može učiti one stvari koje mogu druga djeca. Ne može razumjeti stvari kao druga djeca. Gdje je prirodni poredak stvari, kada se radi o mome sinu?“
Publika je utihnula nakon tog pitanja.
Otac je nastavio. „Vjerujem da se, u trenutku kada dijete tjelesno i umno invalidno poput Shaya dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama pokaže i ponudi,
u obliku načina kako drugi ljudi tretiraju to dijete“.
Tada je ispričao slijedeću priču :
Shay i njegov otac su šetali pored parka, gdje su neki dječaci koje je Shay poznavao igrali baseball. Shay je upitao oca : „ Misliš li da bi me pustili da igram sa njima?“ Shayev otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko poput Shaya igra za njihovu ekipu, ali je isto tako znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dopuste igrati te koliko bi mu to podarilo toliko potreban osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, da je prihvaćen usprkos svom invaliditetu.
Shayev otac je prišao jednom od dječaka na terenu i upitao (ne očekujući previše) da li bi Shay mogao zaigrati sa njima. Dječak se u nevjerici okrenuo oko sebe i rekao: „Gubimo za 6 optrčavanja, a igra je u osmoj izmjeni (inače, po pravilima igre, ima 9 izmjena). Pa, može igrati za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju udarača u devetoj izmjeni.“
Shay se malo namučio hodajući do ekipne klupe i, sa širokim osmijehom je obukao majicu svoje ekipe. Otac ga je gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem topline u srcu. Dječaci su vidjeli sreću toga oca, gledajući kako mu sin biva prihvaćen. Pri kraju osme izmjene Shayeva ekipa je osvojila par bodova putem nekoliko optrčavanja, ali je još uvijek bila u zaostatku za tri. Na početku zadnje, devete izmjene, Shay je navukao rukavice i zaigrao na desnom polju. Iako nikakvi hici lopte još nisu krenuli u njegovom pravcu, bio je očito u euforičnom raspoloženju samo jer ima priliku BITI u igri i na polju, razvukao je osmijeh od uha do uha dok mu je otac mahao sa tribina. Na kraju devete izmjene, Shayeva ekipa je opet osvojila bod i optrčavanje. Sada, sa dva izbacivanja i punim bazama, smiješilo im se pobjedničko optrčavanje i došao je Shayev red da bude udarač.
U tom trenutku, da li da daju Shayu palicu za udaranje i priliku da igra i da time odustanu od šanse za pobjedu?
Na opće iznenađenje, Shayu je dana palica za udaranje. Svi su znali da je to bila nemoguća misija jer Shay nije ni znao ispravno držati palicu, a kamoli pravilno i precizno udariti lopticu.
Ipak, kad je Shay kročio na bazu, protivnički bacač se, uvidjevši da Shayeva ekipa riskira poraz za taj jedan trenutak u Shayevu životu, malo približio kako bi bacio loptu nježnije da Shay barem dotakne palicom loptu. Došao je i prvi udarac i Shay je zamahnuo nespretno i promašio. Bacač se opet malo približio i bacio nježno loptu prema Shayu. U tom trenutku Shay je zamahnuo i pogodio sporu, prizemljenu loptu, bacivši je prema bacaču.
Igra bi u ovom trenutku bila gotova. Bacač je podigao sporu loptu i, mogao je lako dobaciti loptu prvom svom igraču sa baze, kako bi Shay ispao i kako bi bio kraj igre i laka pobjeda.
No, umjesto toga, bacač je bacio loptu iznad glavu prvog igrača sa baze, van dosega svih svojih suigrača u ekipi. Svi su sa tribina i igrači obaju ekipa zavikali : „Shay, trči do prve!! Trči do prve!!“ Nikada prije u svom životu Shay nije toliko daleko trčao, ali uspio je stići do prve baze. Doteturao je do bazne linije, širom otvorenih očiju, upitnog pogleda.
Svi povikaše, „trči do druge, trči do druge!!!“ Uhvativši dah, Shay je nespretno potrčao prema drugoj bazi, očito se boreći naprežući da stigne do nje.
Dok je Shay pristizao drugoj bazi, igrač desnog polja uhvatio je loptu…najmanji momak u ekipi, kojemu se pružila prva prilika da bude ekipni heroj. Mogao je baciti loptu čuvaru druge baze, ali je shvatio bacačevu namjeru da pa je i on, također, bacio visoku loptu iznad glave i van dosega čuvara treće baze. Shay je trčao prema trećoj bazi, kao u nekom deliriju dok su se igrači ispred njega okupili oko završne baze.
Svi su povikali, „Shay, Shay, Shay, sve do kraja, Shay!!!!!"
Shay je dosegao treću bazu jer mu je protivnički igrač pritrčao da mu pomogne i usmjeri ga prema njoj vičući, „Trči do treće! Shay, trči do treće!!!“
U trenu kada je Shay dotakao treću, dječaci iz obje ekipe i gledatelji su skočili na noge vičući, „Shay, trči do zadnje! Osvoji i zadnju!“ Shay je utrčao na zadnju bazu, stao na ploču, svi na terenu su ga zagrlili i bio je slavljen kao heroj koji je osvojio pobjedu utakmice i time osigurao i pobjedu svoje ekipe.
„Taj dan“, reče otac nježno, dok su mu se suze kotrljale niz lice, „dječaci obaju ekipa su pomogli donošenju komadića prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet“.
Shay nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikad ne zaboravivši kako je bio heroj, kako je radi toga njegov otac bio sretan, kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!
May your day, be a Shay Day.
Neka ti u danu bude utkan duh Shaya…
Publika je utihnula nakon tog pitanja.
Otac je nastavio. „Vjerujem da se, u trenutku kada dijete tjelesno i umno invalidno poput Shaya dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama pokaže i ponudi,
u obliku načina kako drugi ljudi tretiraju to dijete“.
Tada je ispričao slijedeću priču :
Shay i njegov otac su šetali pored parka, gdje su neki dječaci koje je Shay poznavao igrali baseball. Shay je upitao oca : „ Misliš li da bi me pustili da igram sa njima?“ Shayev otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko poput Shaya igra za njihovu ekipu, ali je isto tako znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dopuste igrati te koliko bi mu to podarilo toliko potreban osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, da je prihvaćen usprkos svom invaliditetu.
Shayev otac je prišao jednom od dječaka na terenu i upitao (ne očekujući previše) da li bi Shay mogao zaigrati sa njima. Dječak se u nevjerici okrenuo oko sebe i rekao: „Gubimo za 6 optrčavanja, a igra je u osmoj izmjeni (inače, po pravilima igre, ima 9 izmjena). Pa, može igrati za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju udarača u devetoj izmjeni.“
Shay se malo namučio hodajući do ekipne klupe i, sa širokim osmijehom je obukao majicu svoje ekipe. Otac ga je gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem topline u srcu. Dječaci su vidjeli sreću toga oca, gledajući kako mu sin biva prihvaćen. Pri kraju osme izmjene Shayeva ekipa je osvojila par bodova putem nekoliko optrčavanja, ali je još uvijek bila u zaostatku za tri. Na početku zadnje, devete izmjene, Shay je navukao rukavice i zaigrao na desnom polju. Iako nikakvi hici lopte još nisu krenuli u njegovom pravcu, bio je očito u euforičnom raspoloženju samo jer ima priliku BITI u igri i na polju, razvukao je osmijeh od uha do uha dok mu je otac mahao sa tribina. Na kraju devete izmjene, Shayeva ekipa je opet osvojila bod i optrčavanje. Sada, sa dva izbacivanja i punim bazama, smiješilo im se pobjedničko optrčavanje i došao je Shayev red da bude udarač.
U tom trenutku, da li da daju Shayu palicu za udaranje i priliku da igra i da time odustanu od šanse za pobjedu?
Na opće iznenađenje, Shayu je dana palica za udaranje. Svi su znali da je to bila nemoguća misija jer Shay nije ni znao ispravno držati palicu, a kamoli pravilno i precizno udariti lopticu.
Ipak, kad je Shay kročio na bazu, protivnički bacač se, uvidjevši da Shayeva ekipa riskira poraz za taj jedan trenutak u Shayevu životu, malo približio kako bi bacio loptu nježnije da Shay barem dotakne palicom loptu. Došao je i prvi udarac i Shay je zamahnuo nespretno i promašio. Bacač se opet malo približio i bacio nježno loptu prema Shayu. U tom trenutku Shay je zamahnuo i pogodio sporu, prizemljenu loptu, bacivši je prema bacaču.
Igra bi u ovom trenutku bila gotova. Bacač je podigao sporu loptu i, mogao je lako dobaciti loptu prvom svom igraču sa baze, kako bi Shay ispao i kako bi bio kraj igre i laka pobjeda.
No, umjesto toga, bacač je bacio loptu iznad glavu prvog igrača sa baze, van dosega svih svojih suigrača u ekipi. Svi su sa tribina i igrači obaju ekipa zavikali : „Shay, trči do prve!! Trči do prve!!“ Nikada prije u svom životu Shay nije toliko daleko trčao, ali uspio je stići do prve baze. Doteturao je do bazne linije, širom otvorenih očiju, upitnog pogleda.
Svi povikaše, „trči do druge, trči do druge!!!“ Uhvativši dah, Shay je nespretno potrčao prema drugoj bazi, očito se boreći naprežući da stigne do nje.
Dok je Shay pristizao drugoj bazi, igrač desnog polja uhvatio je loptu…najmanji momak u ekipi, kojemu se pružila prva prilika da bude ekipni heroj. Mogao je baciti loptu čuvaru druge baze, ali je shvatio bacačevu namjeru da pa je i on, također, bacio visoku loptu iznad glave i van dosega čuvara treće baze. Shay je trčao prema trećoj bazi, kao u nekom deliriju dok su se igrači ispred njega okupili oko završne baze.
Svi su povikali, „Shay, Shay, Shay, sve do kraja, Shay!!!!!"
Shay je dosegao treću bazu jer mu je protivnički igrač pritrčao da mu pomogne i usmjeri ga prema njoj vičući, „Trči do treće! Shay, trči do treće!!!“
U trenu kada je Shay dotakao treću, dječaci iz obje ekipe i gledatelji su skočili na noge vičući, „Shay, trči do zadnje! Osvoji i zadnju!“ Shay je utrčao na zadnju bazu, stao na ploču, svi na terenu su ga zagrlili i bio je slavljen kao heroj koji je osvojio pobjedu utakmice i time osigurao i pobjedu svoje ekipe.
„Taj dan“, reče otac nježno, dok su mu se suze kotrljale niz lice, „dječaci obaju ekipa su pomogli donošenju komadića prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet“.
Shay nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikad ne zaboravivši kako je bio heroj, kako je radi toga njegov otac bio sretan, kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!
May your day, be a Shay Day.
Neka ti u danu bude utkan duh Shaya…
Tko je siromašan ?
Jednog dana otac je poveo svoga sina na izlet na selo da bi vidio kako na svijetu ima mnogo siromašnih ljudi. Njihova obitelj bila je vrlo bogata i dječak je mogao imati sve što poželi. Proveli su dan i noć na farmi gdje su živjeli vrlo siromašni seljaci. Kada su se vratili, otac je upitao sina:
kako ti se svidio izlet?
Bilo je jako dobro.
A jesi li vidio kako ljudi mogu biti siromašni? – nastavio je otac.
Da!
I što si naučio? – nije odustajao otac.
Vidio sam da mi imamo jednoga psa, a oni imaju četiri. Mi imamo bazen koji se prostire do pola vrta, a oni imaju potok koji nema kraja. Mi imamo uvozne svjetiljke u vrtu, oni imaju zvijezde. Mi imamo vidik do ograde, a oni čitav horiziont.
Kada je dječak završio otac nije znao što bi rekao. Ostao je bez riječi.
- Hvala ti, oče, što si mi pokazao kako smo siromašni – dodao je dječak.
Četiri svijeće
kako ti se svidio izlet?
Bilo je jako dobro.
A jesi li vidio kako ljudi mogu biti siromašni? – nastavio je otac.
Da!
I što si naučio? – nije odustajao otac.
Vidio sam da mi imamo jednoga psa, a oni imaju četiri. Mi imamo bazen koji se prostire do pola vrta, a oni imaju potok koji nema kraja. Mi imamo uvozne svjetiljke u vrtu, oni imaju zvijezde. Mi imamo vidik do ograde, a oni čitav horiziont.
Kada je dječak završio otac nije znao što bi rekao. Ostao je bez riječi.
- Hvala ti, oče, što si mi pokazao kako smo siromašni – dodao je dječak.
Četiri svijeće
Četiri su svijeće polagano gorjele. Bila je tišina i mogao se čuti njihov razgovor.
Prva je svijeća rekla:
“JA SAM MIR, NAŽALOST LJUDI ME NE USPIJEVAJU SAČUVATI, MISLIM DA ĆU SE UGASITI.“
I odmah se ugasila.
Druga je svijeća rekla:
„JA SAM VJERA, NAŽALOST MNOGI LJUDI IMAJU POVRŠNU VJERU, MISLIM DA ĆU SE UGASITI.“
Tek sto je to rekla, puhnuo je lagani povjetarac i ugasio je.
Treća je svijeća žalosno progovorila:
“JA SAM LJUBAV. NEMAM VIŠE SNAGE. LJUDI ZABORAVLJAJU NA MENE I KOLIKO SAM IM POTREBNA. ONI NE LJUBE NI SVOJE NAJBLIŽE.“
I bez oklijevanja se ugasila.
Odjednom je ušlo jedno dijete i ugledalo tri ugašene svijeće.
“ŠTO JE TO?” upitalo je dijete.
VI STE TREBALE SVJETLITI DO KRAJA.
I rekavši to počelo je plakati.
Tada je progovorila četvrta svijeća:
“NE BOJ SE, DOK JA GORIM MOĆI CEMO UPALITI UGAŠENE SVIJEĆE. JA SAM NADA.”
Djetetu su zablistale oči dok je sa upaljenom svijećom vračalo svijetlo ugašenim svijećama.
NEKA NIKADA NE PONESTANE NADE U NASIM SRCIMA!!!
Prva je svijeća rekla:
“JA SAM MIR, NAŽALOST LJUDI ME NE USPIJEVAJU SAČUVATI, MISLIM DA ĆU SE UGASITI.“
I odmah se ugasila.
Druga je svijeća rekla:
„JA SAM VJERA, NAŽALOST MNOGI LJUDI IMAJU POVRŠNU VJERU, MISLIM DA ĆU SE UGASITI.“
Tek sto je to rekla, puhnuo je lagani povjetarac i ugasio je.
Treća je svijeća žalosno progovorila:
“JA SAM LJUBAV. NEMAM VIŠE SNAGE. LJUDI ZABORAVLJAJU NA MENE I KOLIKO SAM IM POTREBNA. ONI NE LJUBE NI SVOJE NAJBLIŽE.“
I bez oklijevanja se ugasila.
Odjednom je ušlo jedno dijete i ugledalo tri ugašene svijeće.
“ŠTO JE TO?” upitalo je dijete.
VI STE TREBALE SVJETLITI DO KRAJA.
I rekavši to počelo je plakati.
Tada je progovorila četvrta svijeća:
“NE BOJ SE, DOK JA GORIM MOĆI CEMO UPALITI UGAŠENE SVIJEĆE. JA SAM NADA.”
Djetetu su zablistale oči dok je sa upaljenom svijećom vračalo svijetlo ugašenim svijećama.
NEKA NIKADA NE PONESTANE NADE U NASIM SRCIMA!!!
Vidim kako ljudi lutaju…
Vidim kako ljudi lutaju
po mračnu labirintu
i traže iz njega izlaz.
Vidim kako sjede iza stakla i betona,
svaki za sebe u staklenu ormaru,
u umjetno klimatiziranu zraku.
Ljudi su izgubili vezu
s prirodom, sa svojom vlastitom prirodom,
s vlastitom unutrašnjom dubinom.
Moderni uvjeti života,
stambene i radne prilike
ubrzavaju proces oslobađanja
od naravnih životnih zajednica,
a posljedica je otuđenost, osamljenost, strah.
Duh je potisnut.
Ljudi se guše u materiji.
Misle i osjećaju materijalistički.
Njima ovladava
bolesno precjenjivanje novca i posjeda,
moći i bogatstva.
Primili su religiju s majčinim mlijekom, ali u svojoj se najdubljoj nutrini nisu nikada svjesno za nju odlučili. Previše je ravnodušja i površnosti. Nedostaje znanja i prave informacije. Vlada nerazumijevanje i ljutnja zbog određenih stavova i izjava Crkve. Nedostaju svjedočanstva vjernika koja zanose. A povrh svega zbog pretjerane potrošnje, koja guši svaki viši osjećaj, širi se sveopći proces materijalizacije. Materija nadrasta čovjeka kao prašuma, pa odumire čovjekov duh.
po mračnu labirintu
i traže iz njega izlaz.
Vidim kako sjede iza stakla i betona,
svaki za sebe u staklenu ormaru,
u umjetno klimatiziranu zraku.
Ljudi su izgubili vezu
s prirodom, sa svojom vlastitom prirodom,
s vlastitom unutrašnjom dubinom.
Moderni uvjeti života,
stambene i radne prilike
ubrzavaju proces oslobađanja
od naravnih životnih zajednica,
a posljedica je otuđenost, osamljenost, strah.
Duh je potisnut.
Ljudi se guše u materiji.
Misle i osjećaju materijalistički.
Njima ovladava
bolesno precjenjivanje novca i posjeda,
moći i bogatstva.
Primili su religiju s majčinim mlijekom, ali u svojoj se najdubljoj nutrini nisu nikada svjesno za nju odlučili. Previše je ravnodušja i površnosti. Nedostaje znanja i prave informacije. Vlada nerazumijevanje i ljutnja zbog određenih stavova i izjava Crkve. Nedostaju svjedočanstva vjernika koja zanose. A povrh svega zbog pretjerane potrošnje, koja guši svaki viši osjećaj, širi se sveopći proces materijalizacije. Materija nadrasta čovjeka kao prašuma, pa odumire čovjekov duh.
Prorok
A neki čovjek reče: Pričaj nam o Samospoznaji.
A on odgovori, rekavši:
Srca vaša u tišini znaju tajne dana i noći.
Ali vaše uši žedne su čuti glas znanja vašeg srca.
Vi želite saznati preko riječi ono sto ste oduvijek znali u mislima.
Vi želite dotaknuti prstima svojim obnaženo tijelo svojih snova.
I dobro je da tako bude.
Skriveno vrelo vaše duše mora izbiti na površinu i poteći žuboreći ka moru;
I blago vaših beskrajnih dubina razotkrit će se očima vašim.
Ali, neka se nepoznato blago vaše ne odmjerava na vagi;
I ne pretražuje dubine svoga znanja štapom il' konopcem.
Jer, jastvo je more beskrajno i neizmjerljivo.
Nemojte reči: "Pronašao sam istinu," već kažite: "Sreo sam dušu kako hodi na mojoj stazi".
Jer duša hodi svim stazama.
Duša ne hoda po konopcu, niti raste poput divlje trske.
Duša se otvara, poput lotosa s laticama bezbrojnim.
Halil Dzubran
A on odgovori, rekavši:
Srca vaša u tišini znaju tajne dana i noći.
Ali vaše uši žedne su čuti glas znanja vašeg srca.
Vi želite saznati preko riječi ono sto ste oduvijek znali u mislima.
Vi želite dotaknuti prstima svojim obnaženo tijelo svojih snova.
I dobro je da tako bude.
Skriveno vrelo vaše duše mora izbiti na površinu i poteći žuboreći ka moru;
I blago vaših beskrajnih dubina razotkrit će se očima vašim.
Ali, neka se nepoznato blago vaše ne odmjerava na vagi;
I ne pretražuje dubine svoga znanja štapom il' konopcem.
Jer, jastvo je more beskrajno i neizmjerljivo.
Nemojte reči: "Pronašao sam istinu," već kažite: "Sreo sam dušu kako hodi na mojoj stazi".
Jer duša hodi svim stazama.
Duša ne hoda po konopcu, niti raste poput divlje trske.
Duša se otvara, poput lotosa s laticama bezbrojnim.
Halil Dzubran
Lovac i vrabac
Jednom je neki lovac namjestio zamke da bi lovio životinje. Već sljedećeg dana je u jednoj od zamki pronašao malog vrapca. Kad ga je htio ubiti, vrabac nekim čudom progovori:
"Oj, lovče (skeptiče)! Do sada si jeo samo ovce i još uvijek nisi sit. Ja težim samo nekoliko drahmi. Ako me pustiš udijelit ću ti tri savjeta.
Prvi još dok sam u tvojoj ruci,
drugi kad budem na krovu one kuće tamo
a treći savjet ćeš dobiti sa onog stabla pored.
"Slažem se", reče lovac i vrabac mu dade prvi savjet:
"Ako je nešto nemoguće, ne vjeruj nikom tko tvrdi suprotno."
Lovac pusti vrapca, ovaj odleti na krov kuće i izrekne drugi savjet:
"Ne živciraj se zbog stvari koje su prošle. Živi za ovaj trenutak."
Onda vrabac nastavi: "Progutao sam biser težak deset drahmi. Da si ga pronašao čak bi i tvoja unučad bila bogata."
Lovac se rastuži i bude mu žao što je pustio vrapca. Onda vrabac nastavi:
"Zar ti nisam rekao da se ne živciraš zbog prošlih stvari, pogotovo zbog nečeg što je nemoguće. Stvarno si glup. Kako ću ja progutati tako težak biser kad sâm težim tri drahme ?"
Lovac pomalo opet dođe k sebi i upita vrapca za treći savjet.
Vrabac će na to:
"Prva dva nisi koristio, što će ti onda treći ?"
...te odleti kud ga krila nose
***
Maulana Rumi za ovu priču kaže: Davati savjete glupom i nerazumnom sanjaru znači sijati sjeme u škrtu zemlju. Nema zakrpe koja će zakrpiti rupu gluposti i neznanja. Ti koji daješ savjete, ne sij sjeme svoje mudrosti na zemlju neplodnu!
"Oj, lovče (skeptiče)! Do sada si jeo samo ovce i još uvijek nisi sit. Ja težim samo nekoliko drahmi. Ako me pustiš udijelit ću ti tri savjeta.
Prvi još dok sam u tvojoj ruci,
drugi kad budem na krovu one kuće tamo
a treći savjet ćeš dobiti sa onog stabla pored.
"Slažem se", reče lovac i vrabac mu dade prvi savjet:
"Ako je nešto nemoguće, ne vjeruj nikom tko tvrdi suprotno."
Lovac pusti vrapca, ovaj odleti na krov kuće i izrekne drugi savjet:
"Ne živciraj se zbog stvari koje su prošle. Živi za ovaj trenutak."
Onda vrabac nastavi: "Progutao sam biser težak deset drahmi. Da si ga pronašao čak bi i tvoja unučad bila bogata."
Lovac se rastuži i bude mu žao što je pustio vrapca. Onda vrabac nastavi:
"Zar ti nisam rekao da se ne živciraš zbog prošlih stvari, pogotovo zbog nečeg što je nemoguće. Stvarno si glup. Kako ću ja progutati tako težak biser kad sâm težim tri drahme ?"
Lovac pomalo opet dođe k sebi i upita vrapca za treći savjet.
Vrabac će na to:
"Prva dva nisi koristio, što će ti onda treći ?"
...te odleti kud ga krila nose
***
Maulana Rumi za ovu priču kaže: Davati savjete glupom i nerazumnom sanjaru znači sijati sjeme u škrtu zemlju. Nema zakrpe koja će zakrpiti rupu gluposti i neznanja. Ti koji daješ savjete, ne sij sjeme svoje mudrosti na zemlju neplodnu!
Za života, brate, za života
Želiš li usrećiti nekoga
kome želiš mnogo dobra…
učini to danas
za života, brate, za života..
Želiš li darovati cvijet?
Daruj ga danas s ljubavlju
za života, brate, za života…
Želiš li reći «volim te»
svojim ukućanima,
prijatelju bliskom ili dalekom,
reci to za života, brate, za života…
Ne čekaj da ljudi umru
da im očituješ dobrotu
i da osjete tvoju ljubav:
za života, brate, za života
to učini.
Bit ćeš veoma sretan
naučiš li dijeliti sreću
svima koje poznaješ
za života, brate, za života…
Umjesto da posjećuješ groblja,
umjesto da puniš grobove cvijećem,
ispuni srca ljubavlju
za života, brate, za života…
(Anamaria Rabatte)
kome želiš mnogo dobra…
učini to danas
za života, brate, za života..
Želiš li darovati cvijet?
Daruj ga danas s ljubavlju
za života, brate, za života…
Želiš li reći «volim te»
svojim ukućanima,
prijatelju bliskom ili dalekom,
reci to za života, brate, za života…
Ne čekaj da ljudi umru
da im očituješ dobrotu
i da osjete tvoju ljubav:
za života, brate, za života
to učini.
Bit ćeš veoma sretan
naučiš li dijeliti sreću
svima koje poznaješ
za života, brate, za života…
Umjesto da posjećuješ groblja,
umjesto da puniš grobove cvijećem,
ispuni srca ljubavlju
za života, brate, za života…
(Anamaria Rabatte)