Strpljenje

Istinita priča koja se dogodila u SAD-u.
Čovjek je izašao iz kuće kako bi se divio svome novome kamionu.
Na njegovo zaprepaštenje, njegov trogodišnji sin se zabavljao udarajući čekićem po novoj boji kamiona.

Čovjek je dotrčao do sina, udario ga i snažno udario dječakove prste čekićem za kaznu.

Kada se čovjek smirio, otrčao je sa sinom u bolnicu. Iako su se doktori silno trudili spasiti smrskane kosti, naposlijetku su bili primorani amputirati prste s obje dječakove ruke.

Kada se dječak probudio iz narkoze i vidio svoje zamotane ruke, nevino je rekao "tatice, žao mi je tvoga kamiona."
Tada je upitao "ali kada će mi ponovno narasti prsti ?"

Otac je otišao doma i počinio samoubojstvo.


Razmislite o priči slijedeći puta kada vidite nekoga kako prolijeva mlijeko ili čujete plač djeteta. Prvo promislite prije nego izgubite strpljenje s osobom koju volite. Kamioni mogu biti popravljeni. Slomljenje kosti i povrijeđeni osjećaji često ne mogu.

Previše često ne uspijemo prepoznati razliku između osobe i djela.

Ljudi čine pogreške. Nama je suđeno raditi pogreške. Akcije koje učinimo u bijesu loviti će nas zauvijek.
Vrijednost Jedan poznati govornik započeo je seminar držeći novčanicu od 20 USD u ruci. U sobi gdje je bilo oko dvije stotine ljudi upita: "tko želi ovih 20 dolara ?"

Ruke su se počele dizati .

"Dati ću ovih 20 dolara nekome od vas, ali prvo da učinim ovo" rekao je i zatim zgužvao novčanicu.

Zatim reče: "Tko i dalje želi ovih 20 dolara ?"

Ruke su i dalje bile uzdignute.

"Pa" nastavio je, "što ako učinim ovo" i bacio novčanicu na pod, pritom je gazeći cipelom.

Podignuo ju je, bila je sva zgužvana i prljava. "Tko sada i dalje želi ovih 20 dolara ?"
Ali ruke su i dalje bile uzdignute.

"Prijatelji, naučili ste veoma vrijednu lekciju. Bez obzira što učinim novcu, vi ga i dalje želite jer mu vrijednost nije opala. I dalje vrijedi 20 dolara. "



Mnogo smo puta u životu ispušteni, zgužvani i zaprljani odlukama koje počinimo i slučajevima koji nastaju zbog naše odluke. Osjećamo se da smo bezvrijedni.

Bez obzira što se dogodilo, ili što će se dogoditi, nikada nećeš izgubiti svoju vrijednost.
Ti si poseban - nemoj to nikada zaboraviti.

Budi ono što jesi...

Sara, sredovječna žena leži u bolnici nakon infarkta. Dok je bila na operacijskom stolu, klinički umre i sretne Boga. "Jel mi došao kraj?"- prestrašeno upita.
"Ne" - nježno odgovori Bog. "Imaš još nekih 30, čak 40 godina."
Kad se povratila u život, a potom i ozdravila, Sara odluči ostati u bolnici. Napravi face lifting, liposukciju, podigne grudi, učvrsti trbuh, oboji kosu u drugu boju...
Kad joj je ostalo još toliko godina, zašto ne bi izgledala kao da joj je 25?
Na izlasku iz bolnice pogaze ju jureća ambulantna kola. Ponovno se nađe pred Bogom.
"Zar mi nisi obećao još 30, ili 40 godina života?" - pobuni se odmah.
"PA, NISAM TE PREPOZNAO!"- odgovori Bog!

Možemo li uživati i biti sretni "U svojoj koži"? Često zamišljamo da je sreća negdje drugdje; i život potrošimo u besmislenoj potrazi za izgubljenim rajem, preskačući od jedne do druge mogućnosti poput pčela, od cvijeta do cvijeta, a da niti na jednoj nismo osjetili treptaje naše duše. Za to kao da nismo imali vremena - žurilo nam se. A sreća nam je poput pijeska curila kroz ruke.
Raj je u nama! U našem osjećaju da nosimo u sebi mogućnosti neslućene radosti u svakodnevnim ljepotama koje tako rado nazivamo sitnicama. U sigurnosti prijateljstva, nježnosti zagrljaja ili iskrenosti rečenica koje prije nego što ih izgovorimo prolaze kroz naše srce, kao kroz filter ljubavi pronalazimo ljepotu postojanja.


NEK NAM ŽIVOT BUDE LIJEP - BUDIMO ONO ŠTO JESMO!!!
12 ŽIVOTNIH FRAZA "

1. Volim te ne zbog toga šta si ti,već zbog toga
šta sam ja kad sam pored tebe.

2. Ni jedna osoba ne zaslužuje tvoje suze, a ona
koja ih zaslužuje neće te nikada rasplakati.

3. Samo zato što te neko ne voli onako kako bi želio,
ne znači da nisi voljen cijelim njegovim bićem.

4. Pravi prijatelj je ona osoba koja te drži za ruku
a dodiruje tvoje srce.

5. Najgori način da ti neko nedostaje je da sjediš
pored njega/nje i znaš da ga nikada nećeš imati.

6. Nikada se ne prestaj smijati,čak ni kada si tužan.
Netko će se možda zaljubiti baš u tvoj osmjeh.

7. Možeš biti samo osoba na ovom svijetu,ali za
nekoga ti si cijeli svijet.

8. Nemoj provoditi vrijeme sa nekim kome nije stalo
provoditi ga s tobom.

9. Možda Bog želi da upoznaš mnogo pogrešnih ljudi
prije nego što upoznaš pravog i na tome ćeš mu,
kad se to bude desilo,biti zahvalna.

10. Ne plači zato što se završilo. Smij se zato
što se dogodilo.

11. Uvijek će biti ljudi koji će te povrijediti.
Nastavi vjerovati,samo budi oprezniji.

12. Ne opiri se toliko. Najbolje stvari se dešavaju
onda kada ih ne očekuješ.

.
Zapamti,
" NIŠTA SE NE DEŠAVA BEZ RAZLOGA

Ljepota odraza i odraz ljepote

Legenda kaže da je nekada davno postojao mladić po imenu Narcis, koji je bio toliko lijep da se svako tko bi ga pogledao istog trenutka u njega zaljubio. To se dogodilo i nimfi po imenu Eho, ali on nije obraćao pažnju na nju, zbog čega je venula od tuge sve dok od nje nije ostao samo glas. Nemezis, boginja Osvete, bacila je čari na oholog Narcisa kojem je od tada bilo suđeno da se zaljubi u svoj odraz na površini jezera, nad kojom je stajao očaran vlastitom ljepotom, sve do smrti, nakon koje su ga bogovi pretvorili u cvijet.
Poslije Narcisove smrti, došle su Drijade – gorske vile – i vidjele da se jezero pretvorilo u vrč slanih suza.
- „Zašto plačeš?” – pitale su ga.
- „Oplakujem Narcisa”, reče jezero.
- „Ah, ne čudi nas što oplakuješ Narcisa. Mi smo stalno po šumi trčale za njim, ali ti si jedino imalo prilike da izbliza promatraš njegovu ljepotu.
- ” „Narcis je bio lijep?” – upita jezero iznenađeno.
- „Tko bi to mogao znati bolje od tebe? Na tvoje se obale svakog dana naslanjao”, odgovoriše Drijade.
Jezero je na trenutak zašutjelo, a zatim reklo:
- „Oplakujem Narcisa, ne zbog njegove ljepote, već zato što sam, svaki put kada bi legao na moje obale, mogao vidjeti kako se u dubini njegovih očiju oslikava moja vlastita ljepota.”
A u dubini vaših očiju čiji se lik oslikava?

Zovem se Ljubav

Postojala sam prije nego je bilo što postojalo u Svemiru, postojala sam prije prirode, prije čovjeka. Bila sam usamljena, htjela sam podijeliti sve ovo što nosim sa sobom kroz nebrojene vjekove i stvorila sam svijet koji sam htjela da se mojim imenom zove.
Uvukla sam se u more i jezera, u rijeke i potoke, u planine i beskrajna polja, u šume i proplanke. Ja sam ona u kojoj se umivate, ja sam ona u kojoj lice svoje ogledate, ja sam ona koju udišete.
Volim doći iznenada, kada se ne nadate, volim vam oduzeti dah, volim vam oduzeti moć govora.
Volim kad vam srce brzo zakuca, kad vam koljena klecaju, kada često izgovarate nesuvisle rečenice.
Volim kad zbog mene radite nepromišljene stvari, kada se smijete kao djeca, volim kada šetate livadama i berete rijetko cvijeće.
Volim kada ste radosni zbog mene, volim kada zbog mene pjevate, volim kada zbog mene pjesme pišete, kada zbog mene priče izmišljate kojima nijedna bajka ravna nije.
Ali sam tužna kada me se bojite.
Tukli ste me, mučili, zatvarali u tamne klijeti, izbacivali iz hramova, ostavljali me gladnu i žednu, zaklanjali ste sunce od mene, slali vječne kiše i tmurne oblake, krali ste duge od mene. Vezivali ste me lancima, niste mi dali da se sirim i razvijam, govorili ste čak i da ne postojim. Niste vjerovali u mene, izmišljali ste strašne stvari samo da prikrijete moje ime, palili ste, pljačkali ste, ubijali ste.
Ali sve sam zbog vas izdržala.
Nisam se bunila, plakala sam u tajnosti da me ne vidite nesretnu, da vas ne rastužim. Sve lance sam pokidala, sve sam oblake rastjerala, neprimjetno, tiho i tajno, da se ne prepadnete. Šuljala sam se kao mio lopov oko vaših srca, omekšavala ograde koje ste postavljali i mislili da se neće moći nikada više ukloniti. Brisala sam suze s vaših lica kada ste mislili da vam ih nema tko obrisati, tjerala na smijeh kada ste mislili da čete vjerno plakati, tjerala vas na govor i tada kada biste se zarekli na vječnu šutnju.
Ne bojte se…
Primite me u svoje dvorove, otvorite mi vaše hramove. Pripremite posude duše svoje da vam ih ispunim radošću i veseljem. Ja ću biti vaša molitva, ja ću biti vas vid kada ne vidite, ja ću biti vas sluh kada ne čujete, ja ću vas nahraniti kada ogladnite, ja ću vas napojiti kada ožednite. Ja ću biti vaša svjetlost u mraku, ja ću biti put po kojim ćete hoditi kada budete mislili da prolazite nepoznatim predjelima.
Ne bojte se. Otvorite srce i primite me u sebe. Jer sam tu. Jer postojim.
Zovem se Ljubav, samo me pozovite i bit ću tu.

Zen

Mladi i nadobudni učenik Zena priđe svom učitelju i upita: „Ako naporno i predano radim, koliko će mi trebati da pronađem Zen?“ Učitelj promisli i onda odgovori: „Deset godina.“
Tada učenik kaže: „Ali ako radim zaista, zaista naporno i stvarno se predam i trudim da naučim brzo, koliko dugo onda?“ Učitelj odgovori: „Onda dvadeset godina.“
„Ali ako zaista, zaista budem predan, koliko onda?“, pita opet učenik.
„Trideset godina“, odgovori učitelj.
„Ali ne razumijem“, kaže razočarani učenik. „Svaki put kada kažem da ću učiti još više i napornije, kažete da će mi trebati duže. Zašto to kažete?“
A učitelj kaže: „Kada uvijek držiš cilj na jednom oku, samo jedno oko možeš držati na Putu.“

Zanemareni snovi, zaboravljene želje i neostvarene vizije

Jedan stariji čovjek, u bolnici, bio je na umoru. Od smrti ga je dijelilo vjerojatno tek nekoliko sati. Kad je u naletu bolnog grča samo malčice otvorio oči uspio je vidjeti nekoliko prilika koje su se skupile oko njegovog kreveta. Nije ih uspio prepoznati.
Zatvorivši oči upitao ih je:
- Prijatelji, tko ste vi?
Jedna od prilika reče:
- Mi smo tvoji zanemareni snovi, zaboravljene želje i neostvarene vizije. Mi smo sve ono što si mogao uraditi za života ali si to propustio učiniti.
- Žao mi je zbog toga - reče starac - ali ipak cijenim što ste se unatoč mojoj nemarnosti i lošem odnosu prema vama ipak došli oprostiti od mene na kraju mog života.
Jedna od prilika se nagnula i mirnim mu glasom odgovorila:
- Ne, mi se nismo došli oprostiti od tebe - došli smo umrijeti s tobom…

Ako nemate san koji motivira sve što radite, osmislite ga što prije!
..i najvažnije od svega - realizirajte ga….

…svaku priliku moramo učiniti vrijednom jer nikad ne možemo reći da će naići bolja. Prošlost i budućnost nisu s nama…treba uzeti vesla u ruke, zasukati rukave i krenuti…za svaki naš napredak idealni vrijeme i uvjeti su SADA….sve ostalo su samo izgovori.

Sad nosim u sebi zraku tebe

Dvije zvijezde. Ona i on.
Svaka na svom djeliću neba, na svojoj životnoj stazi živjele su mirno ne znajući jedna za drugu. Sjale su svaka svojim sjajem vjere, ljubavi, nade, dobrote i praštanja. Svaka svojim sjajem u mnoštvu ostalih, stvarale su nebeski hram mira i svjetlosti.
Jednog dana nad nebeski hram mira svjetla nadvilo se zlo tame koje je gušilo njihovo svjetlo ostavljajući za sobom beskrajno ledeno hladni mrak i pustoš.
U hladnoći i pustoši našla se ona, izvan svoje životne staze.
Vlastita svjetlost više nije bila dovoljna za sigurnost i spas. Bez sjaja svjetla drugih ostajala je u nemilosti ledenoga zla, nesretna i napuštena.
Njen vapaj nije dopirao do mase.
Tonula je sve više u hladnoću tame. Imala je jednu jedinu slabašnu zraku svjetlosti. Ispustila ju je kao posljednji vapaj, ostavši bez mrvice snage, misleći na kraj.
Ali, gotovo ne vjerujući ugledala je jednu ispruženu zraku koja ju je dodirnula, potom još jednu, dvije..
Činile su siguran, topao životom nadahnut zvjezdani ležaj.
Osjetila je ponovo dah života u sebi.
Zračila je beskrajnom zahvalnošću za razumijevanje, požrtvovanje.
Bezbroj riječi hvala, u znak zahvalnosti.
Kako se još vise, jače zahvaliti?
- Gledati i slušati – rekao je ON - i najtoplije i najjasnije zvijezde bez svoje volje mogu biti zarobljene mrakom, kad vidiš da koja gubi sjaj ispruži prema njoj zraku topline i svjetlosti. Ne čekaj!
- Kako je prepoznati, kako znati?
- Znat ćeš! Osjetit ćeš!
Sada nosiš u sebi zraku mene.