Blatnjavi put Jednom Tanzan i Ekido zajedno putovaše po blatnjavom putu. Jaka kiša je još uvijek padala.
Idući putem, sretoše lijepu djevojku obučenu u svileni kimono obavijen pojasom, koja nije mogla prijeći križanje.
"Dođi, djevojko", reče odmah Tanzan. Podigavši je u svoje naručje, prenese je preko blata.
Ekido ne progovori do uvečer, sve dok ne stigoše do hrama u kojem su trebali prespavati. Tada se više nije mogao suzdržati. "Mi svećenici ne prilazimo blizu ženama", reče Tanzanu, "posebno ne mladim i lijepim. To je opasno. Zašto si to učinio?"
"Ja sam djevojku ostavio tamo", reče Tanzan. "Da li je ti još uvijek nosiš?"

On: Siegmund Freud

Kako je čovječanstvo napredovalo!

Ako posjetite veliku dvoranu Bečkog sveučilišta domaćini će vam s ponosom pokazati poprsje Siegmunda Freuda što stoji na počasnom jestu. Ispod njega možete pročitati čuveni Sofoklov stih: „Znalac zagonetke čudesne i prvi čovjek naš“. No Freudovi suvremenici su mislili da je Freud sve prije no znalac i prvi čovjek.

SIegmund Freud rođen je u Austriji 1856. godine. Bio je prvo dijete svojih roditelja, ali je njegov otac, dvadeset godina stariji od njegove majke, imao dva sina iz prvog braka. Nakon Freuda njegovi roditelji su imali još sedmoro djece od kojih je jedno umrlo. Priča se da je Freud bio omiljeno dijete svoje majke i kasnije je napisao da čovjek koji je bio bez konkurencije najomiljenije dijete svoje majke zadrži kroz čitav život taj osjećaj pobjednika, tu sigurnost u svoj uspjeh, što često dovede do stvarnog uspjeha. Kao dijete sanjao je da postane general ili ministar, ali su zbog tadašnjeg antisemitizma njegovi izgledi na tim područjima bili prilično mali. Stoga se opredijelio za medicinu.

Kao mladi neurolog Freud je specijalizirao u Francuskoj. Njegovi učitelji bili su najveći umovi na području medicine tog doba: Charcot i Bernheim. Kada se vratio iz Francuske Freud je održao predavanje za članove Bečkog liječničkog društva. Dvorana je bila puna. Svi su htjeli čuti što im novo ima za reći mladi neurolog. Te večeri Freud je govorio o histeriji. To je bolest u kojoj postoje simptomi bez ikakve organske podloge. Pacijent ne vidi iako su mu oči potpuno zdrave, ili ne može hodati iako je s njegovim nogama sve u redu. Termin histerija potječe od grčke riječi hystera što znači maternica. Ovakvo ime izabrano je stoga što se vjerovalo da od histerije obolijevaju isključivo žene: maternica im šeta po organizmu i uzrokuje bolest, tj. histeriju. Te večeri mladi Freud iznio je podatke da od histerije mogu oboljeti i muškarci (makar nemaju maternicu). Reakcije njegovih kolega bile su više nego negativne. Većina je bez riječi napustila dvoranu, neki su uzvikivali da ga treba zatvoriti u ludnicu, a neki su čak predlagali da se pozove policija.

Sve svoje nevolje Freud je podnosio mirno, stoički pa i s humorom. Još 1933. nacisti su sve njegove knjige spalili na lomači. On je na to rekao: „Kako je čovječanstvo napredovalo! U srednjem vijeku spalili bi i mene“.

Rijeka i pustinjski pijesak

Iz svog izvora u udaljenim planinama, prolazeći kroz sve vrste i oblike krajolika rijeka je napokon stigla do pustinjskog pijeska. Prošavši bez problema sve zapreke na svom putu, ovaj put se suočila sa pustinjom. Primijetila je da njena voda nestaje u pijesku i da više ne može teći.

Znala je da mora preći rijeku ali nije znala kako.
"Vjetar može prijeći pustinju, a to može učiniti i rijeka." rekao joj je tihi glas pustinjskog pijeska.
"Ako se stalno sudaraš s drugima na svoj uobičajeni način nećeš uspjeti preći pustinju. Moraš pustiti vjetru da te prenese."

"Ali kako će se to desiti," pitala je zbunjena rijeka
"Moraš mu dopustiti da te upije." rekao je glas.

Rijeka nije prihvatila tu ideju. Ona nje željela izgubiti svoju individualnost. Jer kad je jednom izgubi, kako će je ponovno steći? Rijeka nije znala da je samo mali dio njena srž, da je samo jedan mali dio nje dijamant njenog istinskog bića i da to nikad neće biti izgubljeno.

Pijesak je rekao: "Vjetar ima tu funkciju. On podiže vodu i prenosi je preko pustinje, a tada je ponovno ispušta. Kad padne na tlo kao kiša, voda opet postaje rijeka.Vjetar je učitelj on ti dopušta da se daš apsorbirati. Tako nebitno nestaje...On ti daje ono što ti jesi i uzima samo ono što nisi."

"Kako mogu znati da je to istina?" pitala je sumnjičava rijeka

"To je tako" rekao je glas "ako ne vjeruješ u ovo možeš postati samo močvarno tlo, močvara sigurno nije isto što i rijeka."

"Ali zar ne mogu ostati ista ovakva rijeka kakva sam i danas. "

Pijesak je šapatom odgovorio:
"Ni u jednom slučaju ne možeš ostati ista. Onaj bitni dio tebe će vjetar preuzeti i onda će te ponovno oblikovati u rijeku. Ti si ono što jesi čak i danas bez obzira što ne znaš koji je dio tebe taj bitni dio."

Rijeka se nejasno prisjetila stanja kad je već bila nošena rukama vjetra. I budući nije imala izbora jer nije željela postati močvara predala se u obliku pare raskriljenim rukama vjetra koji ju je nježno i s lakoćom nosio u visinama i spustio je da padne meko čim su stigli do vrha planine, mnogo… mnogo…. milja dalje ... Rijeka je tako spoznala tko je.

Snaga

Nekada davno .... Imao otac sedam sinova i kada je bio na samrti okupi ih oko sebe i reče im:
- "Uzmite svaki po jedan prut i pokušajte ga slomiti!"
Svaki sin slomi svoj prut bez muke.
- "A sada mi dajte sedam prutova."
Otac zaveza sedam prutova zajedno špagom i reče:
- "A sada da vidim tko će moči ovo slomiti!
- " Svaki od sinova pokuša slomiti sedam štapova povezanih zajedno, ali ni jednom to nije uspjelo.
- "Zapamtite pouku", reče otac. "Budete li zajedno, nitko vam ništa neće moći!"

Nakon sprovoda brača svratiše u krčmu. Svima koje su zatekli objašnjavali su kako im je otac bio mudar i nudili da pokušaju slomiti sedam štapova povezanih zajedno. Nitko to nije mogao.

Dozlogrdilo to krčmaru, te on uzme stapove, razveza špagu i slomi svaki stap jedan po jedan.
- "Imam i ja pouku", reče krčmar.

- "Nije snaga štapova u tome sto su jedan uz drugoga, već u užetu koje ih drži zajedno

Ljepota odraza i odraz ljepote

Legenda kaže da je nekada davno postojao mladić po imenu Narcis, koji je bio toliko lijep da se svako tko bi ga pogledao istog trenutka u njega zaljubio. To se dogodilo i nimfi po imenu Eho, ali on nije obraćao pažnju na nju, zbog čega je venula od tuge sve dok od nje nije ostao samo glas. Nemezis, boginja Osvete, bacila je čari na oholog Narcisa kojem je od tada bilo suđeno da se zaljubi u svoj odraz na površini jezera, nad kojom je stajao očaran vlastitom ljepotom, sve do smrti, nakon koje su ga bogovi pretvorili u cvijet.
Poslije Narcisove smrti, došle su Drijade – gorske vile – i vidjele da se jezero pretvorilo u vrč slanih suza.
- „Zašto plačeš?” – pitale su ga.
- „Oplakujem Narcisa”, reče jezero.
- „Ah, ne čudi nas što oplakuješ Narcisa. Mi smo stalno po šumi trčale za njim, ali ti si jedino imalo prilike da izbliza promatraš njegovu ljepotu.
- ” „Narcis je bio lijep?” – upita jezero iznenađeno.
- „Tko bi to mogao znati bolje od tebe? Na tvoje se obale svakog dana naslanjao”, odgovoriše Drijade.
Jezero je na trenutak zašutjelo, a zatim reklo:
- „Oplakujem Narcisa, ne zbog njegove ljepote, već zato što sam, svaki put kada bi legao na moje obale, mogao vidjeti kako se u dubini njegovih očiju oslikava moja vlastita ljepota.”
A u dubini vaših očiju čiji se lik oslikava?

Božje kutije

U svojim rukama držim 2 kutije koje mi je Bog dao.
Rekao mi je :"Stavi sve svoje žalosti i tjeskobe u crnu, a sve svoje radosti u zlatnu". Dobro sam pazio na Njegove riječi, i u dvije kutije pohranjivao sam svoje žalosti i radosti, ali mi se činilo da zlatna postaje svakim danom sve teža i teža, a crna je bila laka kao i prije.
Iz radoznalosti sam otvorio crnu kutiju da bi vidio zašto je tome tako, i vidio sam na dnu crne kutije rupu kroz koje su propadale moje tjeskobe i žalosti.
Pokazao sam Bogu tu rupu, razmišljajući naglas :"Pa, gdje bi mogle biti moje žalosti?"
Nasmijao se :"Dijete moje, one su ovdje kod mene:"
Upitao sa Ga :"Bože, zašto si mi dao dvije kutije, zašto crnu sa rupom"?
"Dijete moje, zlatna je za tebe da skupljaš blagoslove, a crna je da možeš ići naprijed!"

Anđeli i zvijeri

Ljudi nisu bili svjesni da oni postoje. U sasvim normalnom gradu, među potpuno normalnim ljudima, živjeli su, neprimjetno, anđeli i zvijeri. Jedni su pomagali ljudima, a drugi su im otežavali život. Anđeli su iskazivali ljudima ljubav, pomoć, podršku, dok su ih zvijeri plašile, prijetile, uznemirivale, stvarale probleme. Ne zna se kako je moguće da zvijeri i anđeli žive zajedno, ali uistinu je tako bilo. Nisu se borili jedni protiv drugih. Oboje, i zvijeri i anđeli, u miru između sebe, trudili su se oko ljudi. Umjesto da jedni tjeraju druge iz grada, sav su svoj napor uložili djelujući u životima ljudi koji su, posljedično, bili uhvaćeni između jednih i drugih. S jedne strane, zvijeri su ih napadale, s druge, anđeli su im služili. Ljudi nisu znali da zvijeri i anđeli postoje, ali su im bile dobro poznate posljedice njihova djelovanja, i osjećaj straha i osjećaj mira, bolest i zdravlje, tuga i radost, mržnja i ljubav, očaj i nada. Ponekad bi zbog napada zvijeri pali u potpuni očaj, razljutili se na sugrađane ili nešto drugo, ali bi isto tako zahvaljujući anđelima osjetili ljubav i mir i s nadom u dobro gledali na život znajući da nisu sami i zaboravljeni.

Poneki anđeo ili zvijer bio je prisutan u skoro svakom trenutku nečijeg života, u svakoj emociji, u svakom iskustvu. Anđeli i zvijeri bili su slična bića. Nisu se mogli po gotovo ničem razlikovati jedni od drugih, osim po svom djelovanju. Anđeli su činili dobro, zvijeri zlo; po dobrim odnosno zlim djelima, moglo se je raspoznati tko stoji iza kojeg čina. Nejasno je zbog kojeg motiva su tako radili. Oboje su bili moćni, mogli su utjecati na život običnog čovjeka bez da to ovaj izravno primijeti i gotovo da su utječući na živote ljudi, oni određivali sudbinu ljudi. Donosili su sreću i nesreću, radost i žalost ljudima i gotovo samo o njima je ovisilo kako će ljudima u životu biti.

A ljudi nisu bili svjesni da postoje jer su upravo oni bili te zvijeri i anđeli jedni drugima.