Bilo jednom jedno brdo.Mislilo je da je najveće na svijetu.Okolnim brdima je stalno govorilo..ja sam najveće..nitko mi ništa ne može.Sa mene puca pogled jako daleko..sa mene polijeću orlovi u slobodu..na meni raste najljepše cvijeće..ah.a moje zelene padine..svi im se dive..Tko gleda odavde vidi cijeli svijet ispod svojih nogu, ma naprosto ja sam najbolje i najljepše brdo na cijelom svijetu.Još niste čuli za mene..čudim vam se...moje ptice pjevaju samo za mene..čujete li ih vi okolna brdašca..to su najljepše pjesme u moju čast naravno..a za koga drugog..
Njegovo hvalisanje u tišini slušao je potok podno njega.Tiho je žuborio svojim kapima i nije se prestajao čuditi.. Ma šta je tom brdu pitao se..da nije bilo mene nitko ne bi ni znao za njega..kad ljudi žedni naiđu u njegovo podnožje prvo se napiju moje bistre vode i tek se onda stanu uspinjati..korak po korak..dug je put do visina..
Jedan maleni leptir svakog je dana polijetao sa obale potoka a zatim tražio nektar cvijeća.Tako je nakon dugog leta sletio na tratinčicu što je rasla na vrhu brda..da se malo odmori..i njih dvoje zapodjenuše razgovor.Tratinčica se žalila na sušu uzdišući..ah da mi se napiti vode..kiše već mjesecima niotkud..
Što se vječito žališ reče joj brdo..cvjetaj kako znaš..imam ja preče brige..nego da se brinem o jednom cvijetu..preda mnom su veliki planovi..orlovi mi uskoro dolaze u posjet...postat ću slavno kad budu raznijeli glas o meni..a ti mi samo kvariš ugled svojim kukanjem..
Cvijet ga je žalosno pogledao i ušutio...a leptir je tužno zatreperio krilima i odletio niz padinu.
Oblaci su se crni uskoro nadvili nad planinu..munje zasjevnuše ..gromovi podivljaše kao da se cijelo nebo urotilo protiv nepravde...
Vjetar stade čupati stabla iz korijena..munje spališe veće krošnje..dok se malena tratinčica stisnula misleći da neće preživjeti..
Ali uskoro nahrupi silna kiša..natopi zemlju..i tratinčica sretna podigne svoju glavicu kad se konačno sve oko nje smirilo..Imala je što i vidjeti.Svud oko nje bila je pustoš..slomljene grane...spaljena trava..a brdo je bilo odronjeno od bujice što je potekla niz padinu..
Orlovi su odavno preplašeni odletjeli i nastala je neka čudna tišina..
Hm.. reče tratinčica..tko bi rekao da ću ja tako mala preživjeti..a ono tako veliko....
Brdo je zauvijek ušutjelo..više se nije hvalisalo..i iako odronjeno i neugledno. ,nije bilo zauvijek pusto jer s vremenom je izraslo cijelo mnoštvo malenih bijelih tratinčica..