Jednom davno, živio je jedan mali medo, u mirisnoj šumi, uz cvrkut ptica i lakog povjetarca. Mislio je da je sam, no, jedno jutro, dok je tek otvarao svoje snene okice, pred njim se stvori mali mrav i kaže mu da je upravo prošao kroz njegovo krzno. Medo reče: NISAM VIDIO. Tu noć, dok je zaljubljeno gledao u Mjesečevo lice i šaptao kako je jako sam, na rame mu, niotkuda, sleti crni ćuk i  veselo mu prišapnu da mu je maločas spjevao pjesmicu. Medo reče: NISAM ČUO. Sutra ga u podne ubode ljuta pčelica dok joj je krao med i još mu reče: mali, boli te, ha?! Medo reče: NISAM OSJETIO.

                    I tako je mali medo rastao iz dana u dan, tužan plačući jer nije ništa vidio, ništa čuo, ništa osjetio i dalje misleći da je sam. Noćima je sanjao čudne snove da je mali mrav u medvjeđem krznu, da je crni ćuk koji piše medi pjesmu, da je ljuta pčela kojoj kradu med i pitao se, muku mučio, spavao nije, tražio je odgovore, i tada, jedno jutro, gledajuć kroz rosnu kaplju, poviče: JA sam VIDIO! JA sam ČUO! JA sam OSJETIO! malog mrava, crnog ćuka, ljutu pčelicu. NISAM SAM! Niiiiiiiiiisammm  saaaaaaammm!!!!!!!!

        ........Bože,..... da li da se bojim ili veselim ??????!!