Igrao se osamljen na pučini radosni Dupin.Zaranjao je u plavetnu modrinu mora.Veselo je repom pozdravljao jata riba i mali koraljni otok.Očima se smiješio bujnom morskom svijetu.I tek što bi zaranio do samog dna jurnuo je u visinu tražeći plavetnilo neba.Nedavno se odvojio iz Delfin Grada željan pustolovine, ispraćen blagoslovom Dupinice Majke. Sjetio se Majke u tenutku dok je izranjao spajajući ocean i zrak. Čeznutljivo gledajući prema rumenom nebu kroz prve zrake jutarnjeg Sunca slao joj je pozdrave.Smijao se, ljudi bi se čudili njihovom razgovoru na daljinu.

 -Ah, ti dragi čudni ljudi, pomisli Dupin. I opet skok, i još jedan, i radost, a onda na trenutak trag tuge, miris opasnosti. Ležerno se prepustio njihanju morskih valova osluškujući vapaj iz daljine.Misao ljudskog bića dopirala je do Dupinske duše.Žustro se uputio u susret glasu sjekući valove brzim pokretima. Tamo kod otočića Mladić se pokušavao održati na površini grčevito se držeći za trulu dasku.Uplašeno je gledao Dupina koji mu je žurno približavao.

-Još mi je samo ova ogromna riba trebala, pomimislio je očajnički čvršće primivši dasku. Osvrnuo se oko sebe pokušavajući se okrenuti prema obali. Udaljena stotinjakmetara činila mu se beskrajno daleko mjerena kroz sve veće valove.

 -Bože, zar ću nadomak kuće umrijeti u utrobi ogramne ribe, pomislio je. Još se jednom pokušao okrenuti prema obali, ali su ga valovi tjerani vjetrom odbacivali sve dalje. Dupin je zastao začuđen mladićevim strahom. Na trenutak je izgledao poput nepomične stijene u uzavrelom moru. Pitao se što bi mu preporučilo Dupinsko Pleme i sjetio se djedove rečenice iz djetinjstva:

-Strah možeš prekoračiti ponekad hrabrošću, ali uvijek Ljubavlju. Srce mu se blago širilo, valovi ljubavi zaplovili su prema mladiću umornom od borbe s valovima i osobnim strahom. Zapjevušio je Dupin staru pjesmu predaka o miru i radosti života. Svakom novom notom topio se Mladićev strah. Začuđeno je gledao u ogromnu ribu prepoznajući Dupina.

-Spašen sam, ushićeno je pomislio. Dupin je već bio ispod njega zaranjajući kako bi ga primio na svoja gipka leđa i odveo na obalu.

-Ma tko će mi povjerovati da me spasio Dupin, razmišljao je Mladić, čvrsto se držeći za Dupinovu peraju, pripijen na njegova glatka leđa. Učinilo mu se da je unutar sebe začuo glas:

-Nije te spasio Dupin nego Ljubav !

-Ali...koja ljubav? !Ma..spasio me Dupin!

Doplovili su do suprotne strane otoka nadomak pješčane uvale. Skliznuo je s Dupinovih leđa u mirno more.Vjetrovi su plesali na sjevernoj strani, južna je obala otoka mirovala. Poželio je što prije izići iz mora, dotaknuti čvrsto tlo nogama, ali je umjesto prema kopnu zaplivao prema pučini,u susret Dupinu koji se opet razigrao skačući iz mora uz veseli Dupinski kliktaj.

-Nemoj otići,Dupine, pomislio je Mladić.

-Želim ti zahvaliti što si mi spasdio život. Kroz morske dubine do njega je dopirao glas:

- Pa ti si moj brat Čovjek kojeg i nisam došao spašavati nego se igrati učeći te radosti, a ti mene ispravnom djelovanju. I zato, hvala tebi, Čovječe.

-Zašto me nazivaš, Čovječe?, opustio se Mladić u čudnom telepatskom razgovoru .

-Zašto ti mene nazivaš Dupin?, raskliktao se Dupin. Nasmijao se Mladić mudrom prijatelju Dupinu.

-Mogu li opet plivati s tobom, Dupine? Prije nego je misao došla do kraja našao se opet na Dupinovim leđima s ushićenjem u srcu krenuvši u zajedničku morsku igru. Znao je, vratit će ga u uvalu kad im se tijela umore od igre i brzine. I smijao se vjetru i valovima i grlio je Sunce svojim smijehovima.