Ova priča počinje prije mnogo godina (bolji poznavatelji će reci prije sto i kusur godina), jedno jutro kad su otac i njegov petogodišnji sin, zajedno krenuli posaditi jedno malo drvce. Otac je lopatom napravio rupu, a maleni dječak ga je pobjedonosno posadio. Otac ga je milovao po glavi i govorio: «Evo zajedno ćete rasti, moći ćeš ga svake godine obilaziti i provjeravati kako napreduje, imati ćeš uspomenu.» Poslije je u blizini napravljena i mjesna crkva.

Dječak je bio odrastao, a drvo je bilo njegova uspomena na oca, koji je rano preminuo, znamen da ga je volio. Prvi put je tu i poljubio djevojku, jer ju je htio dovesti na mjesto, koje je bilo posebno mjesto za njega. Izradio je klupu ispod hrasta, kako bi povremeno mogao doći i odmoriti se u njegovom hladu. Hrast je svake godine bio sve veći. No kako je vrijeme prolazilo, mladić je sve rjeđe obilazio svoj hrast, jer sad je imao obitelj. A hrast koji je sad na tom malom brežuljku, već očaravao svojom visinom i pojavom, sve je više postajao svjedok raznih događaja, jer ona su se upravo dešavala pod njegovom krošnjom. Uvijek volimo reći: Eh da nam ovo drvo, ova zgrada ili neka druga «beživotna» stvar može pričati, što bi nam ona sve ispričala. Pa imate sreće jer upravo slijedi priča jednog hrasta.

Početak znate, posadili su ga zajedno otac i sin. Za sina je to bila uspomena na njegovog oca, ali ne samo to, nego i njegovo utočište i drvo života. Tu je prvi put poljubio, a dolje malo ispod osnovao svoju obitelj. Imao je troje djece, jedno mu je umrlo na porodu, ali ipak se smatrao sretnim čovjekom. Imao je onoliko koliko je trebalo da bi se preživjelo, ali imao je obitelj i ženu koji je volio. Hrast koji je stajao na brežuljku, sve je mještane zadivljivao svojom pojavom. Ubrzo je postao glavni sudionik i svjedok cijele povijesti ovog malog mjesta. Svi mladi zaljubljeni parovi sastajali su se ispod njegove krošnje, obvezivali se na vječnu ljubav. On im je svojom ogromnom krošnjom davao sigurnost, da ih roditelji neće vidjeti. Tu su počele i mnoge zabranjene ljubavi, kao sto je ljubav sina siromašnog kovača i kćeri bogatog trgovca. Neke su imale sretan, a neke nesretan kraj. Hrast koji je na tom brežuljku stajao sam, volio je društvo, volio je kad su ljudi, dolazili pod njegovo okrilje, pronalazili mir, ljubav, utočište, utjehu i spokoj.

Nikad nije mogao razumjeti, taj ljudski osjećaj, njemu toliko stran, tu ljubav, kako su je ljudi nazivali. On se osjećao ponekad usamljen, naročito u kasnu jesen i zimu, kad pod njegovo okrilje nitko nije zalazio. Najviše je volio proljeće, jer su se tada rađale brojne ljubavi koje su bivale okrunjivane pored njegovog stabla. Mladi zaljubljeni parovi su se sastajali, u kori drveta upisivala svoja imena i ispod dopisivali «zauvijek». Iako ga je to boljelo i izazivalo mučan osjećaj, on je volio da se na njemu ispisuje, osjećao se nekako važnim, kao da bez njega , svega toga ne bi bilo. Ponekad bi gledao i plač zaljubljenih parova, koje su životni putovi natjerali na rastanak, pa su odlučili da svoj posljednji sastanak provedu, tu, baš tu, pod njegovom krošnjom. Nikad nije mogao shvatiti taj ljudski osjećaj ljubavi i privrženosti. On je svoj cjeli život proveo tu na brežuljku, i nije se pomjerio ni milimetar i imao je osjećaj, da mu neće bit problem provesti na tom mjestu još tristo-četiristo godina, jeste, ponekad bi se osjećao usamljenim, ali ništa strašno. Već je proživio svojih osamdesetak godina, dječak koji ga je posadio, već je bio umro, a hrast je bio svjedok raznih ljudskih sudbina. Osim ljubavnih, tu su se događale i druge životne priče, pa tako o njegovoj grani svoj mladi život je okončao sedamnaestogodišnji mladić, kojeg su Nijemci u Drugom svjetskom ratu objesili, kao opomenu i odmazdu mještanima za pobunu.

Poslije rata tu je svoj životni put završio i mjesni pijanac, koji se jedne zime smrznuo od hladnoće pod njegovom krošnjom, grleći stablo zamjenjujući ga valjda nekim svojim kavanskim pajdašom.

Hrast je postao kultno mjesto, tu su se mladi sastajali, sada više nije bilo one tajnovitosti, već bi tu pjevali, družili se, normalno, da su se tu skapale prve mladenačke ljubavi, a ponekad i one doživotne. Hrast je sve te godine bio sam na tom brežuljku, trpio urezivanje imena, srdaca, vješanje o njegove grane i dalje nije razumio taj čudni ljudski osjećaj-ljubav. On je sve jednako volio: sunce, dolje pogled na crkvu i mjesne kuće, mlade ljude, mrave koji su mu puzali po žilama, travu koja ga je okruživala, ali ništa toliko, bez čega ne bi mogao, sve dok jednom nemarni dječak, nije bacio polupojedenu jabuku nedaleko od hrasta. Već sljedeće godine tu je bila malena grančica koja je virila iz zemlje. Za par godina bilo je to sasvim solidno stablo jabuke. Nasuprot ogromnom hrastu, ona je izgledala tako krhko i maleno. On ju je volio promatrati i šapatom dozivati, kad bi vjetar zapuhao i zanjihao njegove grane. Ubrzo je postala njegovo omiljeno društvo. Preko dana nastojao je razmaknuti i raširiti svoje grane, kako bi ona imala što više sunca. Hrast je postao još omiljenije mjesto, jer su sad dolazila i djeca, osladiti se kojim plodom jabuke, koja je svake godine davala divne crvene plodove.

Mladići su jabuke poklanjali svojom djevojkama, kao znak ljubavi. Hrast se više nikad nije osjećao usamljenim, ni preko jeseni ni zime, jer je imao nju malu i krhku - jabuku. Ponekad kad bi povjetarac zapuhao, njihove grane bi se uspjele nježno dotaknuti, što je u njemu izazivalo čudan osjećaj koji on nije mogao objasniti. Više nije mogao zamisliti svoj život bez nje. Volio je sunce, volio je dolje pogled na crkvu i mjesne kuće, volio je mlade ljude koji su dolazili pod njegovu krošnju, mrave, travu, ali sad je mogao slobodno reći da ipak najviše voli nju. Godine su prolazile, a on to skoro nije ni primjećivao, jer je prije brojao ljeta i proljeća, željno ih iščekujući, a sada godišnja doba su mu se redala bez nekog posebnog značaja, jer imao je nju. Već nekoliko godina u posjet njegovoj krošnji dolazio je jedan sredovječni čovjek i to uvijek u vrijeme kad nikog ne bi bilo. Sjedio bi na klupi i rukom prelazio preko jednog ženskog izrezbarenog imena, koje je davno sam ispisao, a ona njegovo. Ruka mu je podrhtavala svaki put kad bi jagodicama, osjetio slova njenog imena, na hrapavoj kori hrasta. Žena mu je umrla prije četrnaest godina, a on je još i dalje dolazio, prisjetiti se kad su se obećali jedno drugom, i svaki put s istom ljubavlju i istom tugom. Hrast ga je gledao s žaljenjem, uvijek je nastojao napraviti nekakav šum, kako bi ovaj pomislio da netko ide, da bi prije otišao. Nastojao ga je odvratiti od ovog mjesta, kako bi čovjek počeo ponovo živjeti.

Hrast nije shvaćao ljude i tu njihovu privrženost, jednom biću. Došla je jesen i počela je jaka oluja, ali on se toga nije plašio, jer takvih je on proživio na desetine, uvijek bi njegova snažna krošnja prkosno odolijevala vjetru. Međutim ovaj put, bilo je drugačije, nije se on bojao za sebe, bojao se za nju, sitnu i krhku, koja se sva savijala pod naletima vjetra. Pokušavao ju je zaštiti svojim snažnim granama, ali bile su nedovoljno duge. Ona ga je samo molećivo gledala, znajući da su ovo njeni posljednji trenuci, zahvaljujući mu za sve provedene trenutke zajedno. On je nije htio čuti, izvijao je svoje grane, pokušavajući je spasiti. Odjednom ju je vjetar prelomio, i ona je pala na zemlju. Život se u njoj ugasio. Ostao je sam. Sad je shvatio taj čudni ljudski osjećaj, koji mu je bio toliko stran. Vise nije mario za pogled na crkvu i na mjesne kuće, za ljude pod njegovom krošnjom, travu, mrave i za sve što ga je prije činilo sretnim, nije mogao zamisliti svoj život bez nje. Došlo je proljeće a hrast nije listao, niti je ikad poslije. Više nitko nije ni dolazio pod njegovu krošnju, jer gole grane nisu pružale hlad. Već sam pogled na brežuljak je bio zastrašujući. Divovski hrast koji je svake godine bio sve osušeniji i sve više je ličio na džinovsko strašilo, ni slika od onog prijašnjeg, kad je upravo svojom pojavom mamio pod svoje okrilje. Imao je samo jednog stalnog posjetitelja , kojeg smo već spomenuli gore u priči. On bi dolazio stavljati ruku, na njegovu koru, kao da mu mjeri puls i otkucaje srca. Njih dvojica su se savršeno razumjeli, sad već dva starca. Hrast je ipak u ovom starcu prepoznao onog dječaka koji je nehajno bacio polupojedenu jabuku, koja je završivši na tlu, izrasla u krhko stablo, koje je postalo njegov najbolji životni prijatelj, najveća sreća i najveća tuga, i time mu omogućio da osjeti taj ljudski osjećaj, njemu toliko nepoznat. Jedno jutro hrasta više nije bilo. Ostao je panj, kažu da ga je posjekao taj isti čovjek, spasio ga, dok nije sav propao i osušio se, napravivši od njega klupe, koje su postavljene u crkvu.

Starac je od tada svako jutro odlazio u crkvu, sjedeći u zadnjem redu, stežući rukom klupu, kao da pozdravlja starog prijatelja. Ja vam sad ne mogu reći da li su obojica (starac i hrast) napokon našli svoj mir i utjehu, ili su jednostavno nastojali proživjeti ostatak ovozemaljskih dana, da li je ovo nesretan ili sretan kraj, sudbina ih je spojila i isprepletala njihove živote, obojica su darovali jedan drugom trenutke koje će pamtiti do kraja svojih života.

www.društveno-veleučilište.net