PRIČA O TIRANINU I BESMRTNOSTI

U nekoj udaljenoj zemlji živio je feudalac čija je moć bila uporediva samo s njegovom okrutnošću.

Na njegovoj je zemlji vladao njegov zakon, a seljacima je čak bilo zabranjeno pomenuti njegovo ime.

Narod su ugnjetavali čuvari koje je on imenovao i tlačili ubirači poreza koji su im uzimali ono malo novca koji su mogli zaraditi prodajući svoju žetvu, svoje vino i zanatske predmete.

Nolav, tako se zvao gospodar, imao je moćnu vojsku iz koje su se povremeno javljali mladi oficiri koji su pokušavali dignuti pobunu kako bi ga srušili.

Ali tiranin je sve te pokušaje slomio krvlju i ognjem.

Seoski je svećenik bio toliko dobar koliko je vladar bio pokvaren, čovjek vrijedan poštovanja zbog svoje vjere, koji je posvetio život pomaganju drugima i prenošenju svog velikog znanja.

S njim u kući živjelo je petnaest ili dvadeset učenika koji su slijedili njegov put i učili iz svakog pokreta i svake riječi svog učitelja.

Jednog jutra, nakon jutarnje molitve, okupio je svoje učenike i rekao im:

“Djeco moja, moramo pomoći svom narodu.

On bi se mogao boriti za svoju slobodu, ali gospodar zemlje naučio ga je da ima preveliku moć da bi mu se muškarci i žene usudili suprotstaviti.

Strah od Nolava rastao je s njima i ako ništa ne učinimo, umrijeće kao robovi.”

“Bit će učinjeno kako ti kažeš”,odgovorili su jednoglasno.

“Makar vas to stajalo života?” upitao je.

“Što je život ako, kad možeš pomoći bratu, to ne učiniš?” odgovorio je učenik koji je zborio kao predstavnik ostalih.

 Došao je peti dan travnja.

Tog se dana slavio rođendan gospodara palaće i samo bi tom prilikom u čitavoj godini gospodar zemlje prošao selom u kočiji.

Okružen jakom pratnjom i ukrašen odjećom izvezenom zlatom i dragim kamenjem, Nolav je i tog jutra krenuo u obilazak.

Službena objava zahtijevala je da svi seljaci u znak poštovanja padnu ničice pred kraljevskom kočijom.

Na opće iznenađenje, nekoliko ulica od palaće kočija je prošla ispred jedne kuće i jedan od podanika ostao je stajati.

 Stražari su ga smjesta uhapsili i odveli pred gospodara.

“Ne znaš da se moraš nakloniti?”

“Znam, Visosti.”

“Ali nisi to učinio.”

“Nisam.”

“Znaš li da te mogu osuditi na smrt?”

“Tome se i nadam, Visosti.”

Nolava je iznenadio odgovor, ali nije se dao zastrašiti.

“Dobro. Ako na taj način želiš umrijeti, u suton će se krvnik pobrinuti za tvoju glavu.”

“Hvala, gospodaru”, rekao je mladić i smiješeći se kleknuo.

Netko je u gomili povikao: “Gospodaru, moj gospodaru! Mogu li nešto reći?”

Tiranin mu je dopustio da priđe.

“Reci.”

“Dopustite mi, gospodaru moj, da danas umrem ja, a ne on.”

“Tražiš da budeš pogubljen umjesto njega?”

“Da, gospodaru. Molim vas. Uvijek sam vam bio odan. Dopustite to, molim vas.”

Gospodar se iznenadio i upitao osuđenika:

“Jeli to tvoj rođak? ”

“Nikad ga u životu nisam vidio. Ne dopustite mu da me zamijeni. Pogreška je moja i moja glava treba letjeti.”

“Ne, Visosti, moja.”

“Ne, moja.”

“Moja.”

“Tišina!” povikao je gospodar. “Mogu vam udovoljiti obojici. Obojica ćete biti pogubljena.”

“Dobro, Visosti. Ali ja sam osuđen prvi i mislim da imam pravo umrijeti prvi.”

“Ne, gospodaru. Ta povlastica pripada meni jer nisam ni uvrijedio Vašu Visost.”

“Dosta!

Što je ovo?” vikao je Nolav.

“Šutite i imat ćete povlasticu da budete pogubljeni istovremeno. Ima više od jednog krvnika u ovoj zemlji.”

Jedan se glas digao iz gomile.

“U tom slučaju, gospodaru, i ja želim biti na tom popisu.”

“I ja, gospodaru.”

” I ja.”

Feudalac je zanijemio.

Nije razumio što se događa.

A ako je nešto moglo oneraspoložiti tiranina, onda je to bilo kad nije mogao shvatiti što se događa.

Petorica mladića molila su da budu pogubljena, a to je bilo nešto neshvatljivo.

Sklopio je oči da razmisli.

Za nekoliko trenutaka donio je odluku.

 Nije htio da njegovi podanici misle da oklijeva.

Naći će pet krvnika!

Ali kad je otvorio oči i pogledao ljude koji su bili okupljeni oko njega, više ih nije bilo pet, nego je više od deset glasova tražilo da bude pogubljeno.

A ruke su se i dalje dizale.

To je bilo previše za moćnog feudalca.

“Dosta!” povikao je.

“Otkazuju se sva smaknuća dok ne odlučim tko će umrijeti i kada.”

Između negodovanja i prigovora onih koji su htjeli umrijeti, kočija se vratila u palaću.

Kad je stigao, Nolav se zatvorio u svoje odaje i dao se na razmišljanje o tome.

 Odjednom, sine mu ideja.

Poslao je po svećenika.

On je sigurno znao nešto o tom kolektivnom ludilu.

Brzo su potražili starca i odveli ga pred feudalca.

“Zašto se tvoj narod bori da bude pogubljen?”

Starac nije odgovorio.

“Odgovori!”

Tišina.

“Naređujem ti!”

Tišina.

“Ne izazivaj me. Mogu te prisiliti da progovoriš!”

Tišina.

Starca su odveli u dvoranu za mučenje i satima ga podvrgavali najgorim mukama.

Ali odbijao je da progovori.

Tiranin je poslao svoje stražare da odu u njegov hram po nekoliko učenika.

Kad su došli, pokazao im je izmučeno učiteljevo tijelo i upitao ih:

“Zbog čega ti ljudi žele biti pogubljeni?”

Tankim glasićem stari je svećenik uzviknuo:

“Zabranjujem vam da progovorite!”

Gospodar zemlje znao je da ne može prijetiti smrću nijednom u koji se nalazio ondje.

Pa im je rekao:

“Vaš će učitelj patiti u najgorim mukama koje čovjek može zamisliti.

 Prisilit ću vas da to gledate.

Ako volite ovoga čovjeka, recite mi tajnu i onda ćete svi moći otići.”

“Dobro”, rekao je jedan učenik.

“Šuti” ,rekao je starac.

“Nastavi”, rekao je Nolav.

“Ako danas netko bude pogubljen…” počeo je učenik.

“Šuti”, ponovio je starac. “Proklet bio ako otkriješ tajnu…”

Gospodar je učinio jedan pokret i starac je dobio udarac od kojeg je ostao bez svijesti.

“Nastavi”, naredio je.

“Prvi čovjek koji danas bude pogubljen, nakon sutona će postati besmrtan.”

“Besmrtan? Lažeš!” rekao je Nolav.

“Piše u Svetom pismu”, rekao je mladić.

 Otvorio je knjigu koju je nosio u torbi i pročitao odlomak koji je to potvrđivao.

Besmrtan! pomislio je feudalac.

Jedino čega se tiranin bojao bila je smrt, a ovo je bila prilika da je pobijedi.

 Besmrtan, pomislio je.

Gospodar nije oklijevao ni trenutka.

 Zatražio je papir i pero i naredio vlastito smaknuće.

Sve su ih izbacili iz palaće i kad je zašlo Sunce, Nolav je prema svojoj naredbi bio smaknut.

Tako se narod oslobodio svog ugnjetavača i poveo borbu za svoju slobodu.

Nakon nekoliko mjeseci svi su bili slobodni.

Feudalca nitko više nikad nije spomenuo, osim u noći njegovog pogubljenja, kad su učenici, liječeći rane svog učitelja, primal od njega blagoslov jer su riskirali svoje živote i čestitke za odličnu glumu.

Jorge Bucay