81. PRIČA O SVIMA NJIMA

 

        Bio jedan Kinez, lijepo izrezbaren, nema što. U bjelokosti, ta gdje bi drugdje. Tako se vjerno ljudski držao, tako svakodnevno izgledao, da mu je bilo teško povjerovati da je rezbarija. Mislio je, dakle, da je čovjek, i to je mišljenje iz njega izbijalo snagom života.

        Kinez je živio u predgrađu Pekinga. Kao i većina Kineza toga predgrađa, imao je radnjicu s rukotvorinama, koja se ni po čemu nije izdvajala od ostalih. Bila je jednako kričavoga šarenila, ali i jednako nenametljivoga ponašanja vlasnika. Nametljivost i nenametljivost uvijek su išli ruku pod ruku u predgrađima Pekinga, Šangaja, pa i Hong-konga.

        Jednoga dana... ah, to je uvijek tako – kad u kolotečinu svih dana bane taj jedan dan, zadihan od velike i iznimno važne vijesti, i vijest, dan, na trenutak poremeti jednoliki tok i redoslijed zbivanja. Taj je, dakle, dan pao pred noge svima, i zavapio:

        “Ljudi, među ljudima je netko tko nije čovjek! Netko vrlo čovjekolik, ali netko tko svojim ne-čovještvom izopačuje red događanja i red misli! Vijest je provjerena! Već neke rijeke teku uzvodno, već neke zvjerke kroče natraške”!

        Ljudi su se pogledali blijedo i prazno. Ne-čovjek? Izgledom čovjek, a bogzna tko i što je? Strah je počeo obuzimati duše, strah bez imena, strašan strah. Mnogi posumnjaše: “Da to nisam ja...? Ili on”?

        I zaredaše prijave, nesanice, ispitivanja, odvođenja, mjerenja, provjeravanja, skrivanja, šapat, prokazivanja, pogubljivanja. Krene ludilo ispitivača, ludilo osumnjičenih. Ljudi su zatvarani, mučeni, tjerani da priznaju. Neki su priznavali. Ali trebalo je biti siguran. Trebalo je i dalje hvatati toga ne-čovjeka.

Nestade naivnoga šarenila, nestade njegove sprege sa skromnošću. Nitko više nije kupovao kineske rezbarije, kineske maštarije. Nitko više nije ništa ni kupovao, jer nije  bilo čega, i jer nije bilo čime, i jer se radilo samo o  jednomu: o lovu na ne-čovjeka. 

        Na čelu lovačkoga odreda, nalazio se jedan skromni mali Kinez iz pekinškoga predgrađa. Ta onaj, tako majstorski izrezbaren u bjelokosti. Tako nevjerojatno ljudskoga izgleda i držanja. Istjerivao je ne-čovjeka iz njegove rupe, kao što majstor violinist istjeruje iz violine onaj vrhunski zvuk.

        “Neću mirovati dok ga ne pronađem”! govorio je zavjetnički, zakletnički, do kraja predan, od malo riječi, slavljen i hvaljen.

        Na svoju nesreću, i još više na nesreću drugih, nije ga pronašao: pronalazio ga je. Pete su bjegunca bile već sasvim blizu, osjećao je;  lepetale su kao krilo ranjenoga leta.

        I tako je priča, započeta vrckasto, bajkovito, završila u vrlo prepoznatljivomu glibu dvadesetoga stoljeća.

 

 

        NE-ČOVJEK SE NAJBRŽE PRETVARA U NEČOVJEKA.

 

 

          Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)