PRIČA O ŠKOLJCI I BISERIMA

 

       Na školskomu je igralistu upravo završila igra graničara. Strana, koja je pobijedila, predlagala je odmor od igre. Strana koja je izgubila, navijala je da se igra još jednom odigra.

       „Svakako.“, rekla je Troočica, koja je pripadala pobjedničkoj skupini. „Ali, pod jednim uvjetom: da zaboravimo tko je pobjednik, a tko gubitnik. I da se rasporedimo na nov način.“

       „Hoćemo li vući slamku? Ili papiriće iz kape?“

       „Ne.“, reče Troočica. „Nego ću vam ja ispričati priču, a vi ćete glasovati... i tako izabrati stranu. Samo morate kazati ono, što uistinu mislite, a ne ono što mislite, da treba misliti.“

       „Vrijedi!“ povikaše svi, i napraviše tijesan obruč oko Troočice. I priča krene:

       „Bila jedna školjka, živjela je na dnu Indijskoga oceana. Bila je to pametna školjka, jer je znala, da nikada neće ugledati sunca, ako prvo ne rodi biser.

       Kadgod joj je među ljušture ulijetalo neko sitno stvorenjce mora, ona bi ga pitala:

       „Bi li htio biti moj biser?“

       No nitko nije htio, baš kao da im je ponudila nešto nezgodno. Onda joj podvodna struja donese u krilo sićušno zrnce pijeska.

       „Bi li htio biti moj biser?“ plaho mu ponudi školjka.

       Zrnce odgovori:

       „Bih, naravno da bih.“

       I školjka ga poče nježno uvijati u sedef. Svaki dan premazivala bi ga novim sjajnim slojem, i biser je krupnjao i blistao.

       „Kako ti je?“ šapatom ga je pitala kroz ovojnicu. „Dobro mi je,“ odgovaralo je zrnce. „Jesam li već velik? Kad će me netko naći?“

       Školjka nije znala što da mu kaže. I dalje je obasipala biser sedefom. Biser je bivao sve gizdaviji, i sve nestrpljiviji. Školjka mu je postala gotovo tijesna.

       „Hoću da me nađu!“ zanovijetao je. „Ne želim ostati ovdje, gdje nitko i ne zna za mene.“

       U odvrat ga je majka školjka grlila novim slojem sedefa.

       Na tomu mjestu more nije bilo jako duboko. Jednoga dana spustiše se ronioci u potrazi za biserjem. Jednomu od njih se posreći, te ugleda divan biser, ščepa ga, i strpa u vrećicu.

       „Hej, ne zaboravi mene!“ zakriči školjka, koja se ponadala, da je došao čas susreta sa suncem.

       „Komu si ti zanimljiva?“ dovikne joj na rastanku biser iz roniočeve vrećice. I ronilac je već putovao uvis, prema površini, čvrsto stežući vrećicu s plijenom.

       Mala se školjka snuždi. No odmah se zatim razvedrila, pomislivši:

       „Važno je, da moj biser izroni pod sunce. Jest da je on došao k meni kao neugledno zrnce pijeska, i da mu je moj sedef dao ljepotu, za kojom ljudi žude. Sedefom sam ga tetošila, sedefom sam ga voljela. To, što ljudi zovu biser, nije ništa drugo nego ljubav školjkina srca. Kad bih ja izronila među ljude, oni mi se ne bi tako radovali – možda bi se i narugali mojim grubim ljušturama. Zato im šaljem biser, da vide kako je moja ljubav sjajna.“

       Među ljušturama joj se tada nađe neka morska sitnež – riblja krljušt, nožica od raka, što li.

       „Bi li htjela biti moj biser?“ upitala je školjka.“

       „Eh sad – biste li više voljeli biti biser, ili školjka?“ upita Troočica, dopričavši priču. „Sjetite se što ste obećali: da ćete reći, što uistinu mislite.“

       „Svakako je bolje biti biser.“, reče Nemirko, najnemirniji dječak u razredu. „I pošto je to bolje, ja sam se odlučio za biser, iako više cijenim školjku.“

       „Nema dvojbe o tomu, da je bolje biti biser.“, prisnaži Pametko, koji je imao najviše petica.

       Ali Dušica, najsitnije čeljade u razredu, svojim će glasom tratinčice:

       „Ja sam za školjku. Bisera ne bi ni bilo bez školjke.“

       Dođe red i na Troocicu. Ona reče:

       „Više volim stvoriti nešto lijepo, nego da sama budem lijepa.“

       Tako je učenik za učenikom birao, što bi više volio biti. Naposljetku, Troočica podijeli razred u dvije skupine: u one, koji su za biser, i u one, koji su za školjku. Za biser je bilo njih dvadesetoro, a za školjku petero djece.

       „Rasporedimo se sada za novu igru graničara.“, reče Troočica. „Pet naspram dvadeset, dvadeset naspram pet.“

       Onih petero očekivalo je čudo.

       Čudo se nije dogodilo. Dvadesetoro je slavno pobijedilo. Petero je pokunjeno prišlo Troočici, i razočarano je šaptom upitalo:

       „Zašto smo morali izgubiti? Pa odlučili smo se za ono što je bolje!“

       „Mili moji, pa što biste htjeli?“ ljupko će Troočica. „Tko kaže da smo loše prošli? Pa ovih dvadesetoro su naši biseri! Mi smo ih izgubili yato, jer smo školjke! Ah, vidite li koliko samo imamo bisera, i kako su lijepi!“

 

 (Vesna Krmpotić) preuzeto iz knjige VRLINE LJUBAVI koju je, kao zbornik priča, sačinila autorka navedene priče.