Postoji legenda. Usred prostrane livade rastao je grm crvenih ruža. Bjehu sretne. Sunce je sjalo, pčele su ih oprašivale, kiša im je jačala vene. Mirisale su i venule, zadovoljne same sobom. Sve dok jednom jedna od njih nije zapitala...lijepo nam je, i mi smo lijepe... ali, koja je naša prava svrha? Vrijeme je prolazilo. Sunce je sjalo, pčele su zujale, kiše su padale. Ruže su se rađale i umirale, no ne više sretne. Jer, ne domisliše kojom svrhom im je nebo dalo svu njihovu ljepotu. Sve dok jednom do grma nije došetao mladi par, držeći se za ruke. Zastadoše, opčinjeni ljepotom ruža. On pruži ruku, ubere najljepšu ružu.... a kako ju je otkinuo, tako joj sve ostale sestre briznuše u plač - ta ubio je jednu od njih! Ne primjetivši to, On je ružu dao Njoj... i ona se nasmiješila. Nasmiješila smješkom blistavim poput zvijezda koje su ruže noću promatrale. Smiješkom toplijim od sunca koje ih je grijalo, mekšim od kiše koja ih je hranila. Shvatile su svoju svrhu. Ljepota za ljepotu. Samo netko lijep kao crvena ruža može probuditi ljepotu djevojačkog osmjeha. Za to je vrijedilo živjeti. Za to je vrijedilo i umrijeti. I ruže su sretne još i dan-danas. A kad na njima vidite kapi, to su suze. Ali ne suze tuge, nego radosnice. Jer probudit će jedino što je ljepše od njih samih, probudit će najljepše što postoji - osmijeh. Kad poželiš crvenu ružu, reci. Donijet ću ti je. Onu najljepšu. Onu koja jedina može probuditi ono što je ljepše od nje - tvoj osmijeh. Jer legenda je istinita.