Jednom davno, svi ljudski osjecaji i sve ljudske kvalitete
nasli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.

Kada je Dosada zijevnula treci put,
Ludost je, uvijek tako luda, predlozila:

"Hajdemo se igrati skrivaca!
Tko se najbolje sakrije, Pobjednik je medju osjecajima."

Intriga je podigla desnu obrvu,
a Radoznalost je, ne mogavsi presutjeti, zapitala:
"Skrivaca? Kakva je to igra?"

"To je jedna igra", zapocela je objasnjavati Ludost,
"u kojoj ja pokrijem oci i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete.
Kada zavrsim sa brojanjem, polazim u potragu,
i koga zadnjeg pronadjem, taj je Pobjednik."

Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Odusevljenje.

Sreca je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada nista nije interesiralo.

Ali nisu se svi htjeli igrati.

Istina je bila protiv skrivanja, a i zasto bi se skrivala?
Ionako je uvijek, na kraju, svi pronadju.

Ponos je mislio da je to glupa ideja,
iako ga je zapravo mucilo sto on nije bio taj koji se sjetio predloziti igru.

Oprez nije htio riskirati.

"Jedan, dva, tri..." pocela je brojati Ludost.

Prva se sakrila Lijenost koja se, kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.

Vjera se popela na nebo,
Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se muceci popeo na vrh najviseg drveta.

Velikodusnost se nikako nije mogla odluciti gdje da se sakrije
jer joj se svako mjesto cinilo savrsenim za jednog od njenih prijatelja.

Ljepota je uskocila u kristalno cisto jezero,
a Sramezljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.

Krasota je nasla svoje mjesto u letu leptira,
a Sloboda u dahu vjetra.

Sebicnost je pronasla skroviste, ali samo za sebe!

Laz se sakrila na kraju duge (laze, bila je na dnu oceana),
a Pozuda i Strast u krateru vulkana.

Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije vazno.

Kada je Ludost izbrojala 999.999,
Ljubav jos nije pronasla skroviste jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavsi ruzicnjak, uskocila je, prekrivsi se prekrasnim pupoljcima.

"Milijun", zavikala je Ludost i zapocela svoju potragu.

Prvu je pronasla Lijenost, iza najblizeg kamena.

Ubrzo je zacula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom,
a Strast i Pozuda su iskocile iz kratera od straha.

Slucajno se tu nasla i Zavist, i naravno Uspjeh,
a Sebicnost se nije trebalo niti traziti.
Sama je izletjela iz svog savrsenog skrovista koje se pokazalo pcelinjom kosnicom.

Od tolikog trazenja Ludost je ozednila,
i tako u kristalnom jezeru pronasla Ljepotu.

Sa Sumnjom joj je bilo jos lakse jer se ona nije mogla odluciti za skroviste
pa je ostala sjediti na obliznjem kamenu.

Tako je Ludost, malo po malo, pronasla gotovo sve.

Talent u zlatnom klasju zita,
Tjeskobu u izgorjeloj travi,
Laz na kraju duge (laze, bila je na dnu oceana),
a Zaborav je zaboravio da su se uopce igrali.

Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaci.

Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine i kada se vec razbijesnila, ugledala je ruzicnjak.
Zasla je medju ruze, uzela suhu granu i, bijesna i iznemogla,
pocela udarati po prekrasnim ruzinim pupoljcima.

Odjednom se zacu bolan krik.

Ruzino trnje izgreblo je Ljubavi oci.

Ludost nije znala sto da ucini.

Pronasla je Pobjedu, osjecaj nad osjecajima, ali Ljubav je postala slijepa.

Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti
i na posljetku odlucila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.

Tako je Ljubav postala pobjednik nad osjecajima, ali je ostala slijepa,
a Ludost je prati gdje god ide.