Na farmi u Mont Barkeru nadomak Adelaidea živi obitelj Mauricea Vickersa. On je prije par dana preminuo u dobi od 85 godinai i sahranjen je na mjesnom Minge groblju u Mont Barkeru.
Priča ne bi bila ništa posebno, da nije riječ o osobi koja je zahvaljujući polio oboljenju bila trajno paralizirana od svoje 25 godine. To je, zapravo, priča o ljudima britanskog subjekta u Australiji koji imaju osobinu, da se nikada ne predaju, nego prihvaćaju udarce sudbine i životne nedaće sa mnogo stoičke hrabrosti i to je sigurno jedna fundamentalna osobina ovog naroda za kojeg svakako možemo reći, da je veliki, a veliki je upravo zbog spoznaje kako je individualnom predanošću radu i samoprijegorom te ustrajnošću moguće polučiti izuzetne uspjehe, bez obzira na mnoštvo životnih prepreka i privremenog gubitka snage.
Priča je poučna također i za one naše filozofe i filozofkinje koji pokušavaju pronaći odgovore na temeljna pitanja današnjice na tragu suvremenog feminizma, jer i u ovom slučaju vrijedi životno pravilo, da se odanošću bliskoj osobi, samopožrtvovanjem i razumijevanjem između bračnih supružnika mogu polučiti veliki filozofski dometi koji trajno ostaju u sjećanju ljudi.
Na vizit karti povodom smrti Mauricea stoji ime njegove supruge Sadie kojoj je on bio muž punih 60 godina, ime njegovih kćerki Cindy i Tracy te imena sedmoro njegovih unuka: Kate, Kelly, Kimberley, Mikayla, Liam, Cameron i Lachlan. Ta vizit karta na posljednjoj strani ima zajedničku fotografiju obitelji sa sentencijom:
“Život nije mjerljiv godinama koje ste proživjeli, nego ljubavlju koju ste dali i stvarima koje ste učinili.”
Posljednje dvije godine svog života Maurice je proveo u staračkom domu Lerwin Nursin Home, jer je sa vremenom počeo patiti od demencije, ali je umro bez velike patnje tako da je preminuo u snu i to točno jedan dan nakon obiteljske proslave 60 godišnjic braka pa mogli bismo reći, da je umro sa punim smislom svoga života okružen ljubavlju svojih najmilijih.
A sve je počelo davno:
Na farmi, zajedno sa svojom ženom Sadie, on je održavao imanje, ali je zbog polio oboljenja ostao trajno paraliziran sa svojih 25 godina. Međutim, on se nije predavao, već je prihvatio udarce sudbine tako da je i dalje nastavio sa brigom oko farme, ali sada malo drugačije. On je uz pomoć ruku nosio svoje obamrlo tijelo na kolicima pa bi se prebacio na traktor i nastavio voziti traktor i tako je obavljao većinu svojih farmerskih poslova.
Njegova žena Sadie nije ga napustila, nego je i dalje ostala sa njim, ali nisu mogli imati djece pa su na koncu odlučili usvojiti dvoje malodobne djece i da na taj način oforme svoju obitelj. Ta su djeca godinama rasla i ostala su uz njih do posljednjih Mauriceovih dana, a onda i sama osnovala svoje obitelji tako da su ostali u bliskim odnosima sa svojim roditeljima. Maurice je, dakle, umro ostavljajući iza sebe jednu prosperitenu farmu i sedmoro svoje unučadi.
Nema nikakve sumnje u to, da je riječ o jako poučnoj priči koja se vjerojatno ne sviđa onima koji sa prvim životnim nedaćama napuštaju svoje supružnike ne znajući pri tome, da smisao našeg života nije u trenutnim lakoćama i sitnom zadovoljstvu, nego upravo u količini ljubavi koju smo utkali u naše odnose sa drugim ljudima i po toj svojoj osnovnoj poruci priča o Mauriceu i Sadie zaslužuju, da bude predstavljena hrvatskome čitateljstvu.
Isto tako ostajemo u uvjerenju, da je ovom pričom barem donekle dovedena u sumnju lakrdijaška filozofija koja bi u odanosti supružnika htjela vidjeti srednji vijek kako se to kod nas često predstavlja, a upravo je riječ o suprotnom, da se od našeg života učini trajno zdanje kojeg će se ljudi sjećati i koje će ljudi znati cijeniti zbog svoje plemenitosti i ljubavi.
Dr. Zlatan Gavrilović Kovač
bglavac
irida
edin.kecanovic
