61. PRIČA O LJUBAVI

 

       U selo se doselio neki tih čovjek, vodonoša. Po cio je dan raznosio vodu po kućama, primajući za tu uslugu po novčić, po dva, ili neku drugu sitnež. Ljudi su voljeli njegov mučaljiv, nenametljivi način. O blagdanima su ga darivali kakvim komadom odjeće, kolačem, ili ostatkom ručka. Vodonoša je sa smiješkom primao što su mu davali, a onda bi darovano poklanjao prvomu prosjaku koji je naišao putem.

        Vodonoši nitko nije mogao pogoditi godine. Jedni su rekli: “Star je.” Drugi su rekli: “U najboljim je godinama.” A treći rekoše: “On je mladić.”

        U selo se također doselila jedna crvenokosa raspuštenica. Nju su seljani smatrali ne samo ruglom i sramotom, nego i zlogukim znamenom. Seosko je vijeće odlučilo da joj u selu nema mjesta. Redari s batinama pođoše po nju da je sprovedu do odlazne ceste, ali ona ih na vrijeme spazi, i sakrije se za grm. Iste večeri dobježa do vodonošine potleuše, i pokuca na niska vrata.

        “Uđi,” rekao je vodonoša, “nije zaključano.”

        Raspuštenica otvori vrata i zastade. Ugleda vodonošu, koji je sjedio leđima naslonjen na zid, udobno, kao da je u kraljevskomu naslonjaču. Uživao je zasluženi odmor, i polako, sitan po sitan zalogaj, blagovao svoju večeru. Ona se zbuni kad shvati da joj vodonoša ne brani da prekorači njegov prag.

        “Došla sam ti ponuditi svoje usluge,” reče. “Možda ti treba netko poput mene?”

        “Što nudiš?” upita vodonoša mjereći ju mladim pogledom.

        Ona se još više zbuni. I zastidi se, obori oči. 

        “Mogla bih prati i kuhati za tebe.”

        “Ja ti to ne mogu platiti.”

        “Ja bih to radila bez plaće,” reče tiho, i iznenadi samu sebe.

        “Ako ti treba krov nad glavom, i ruka pod glavom, onda možeš ostati,” reče vodonoša. “Ali pod uvjetom da se ne skitaš drugdje, i da ne ulaziš u međusobice sa susjedima, i da vodiš računa o svakoj riječi koju izgovoriš.”

        Ona mu to obeća. Iz istih stopa useli se kod njega.

        Selo se zgražalo, ali vodonoša nije promijenio tihi smiješak, kojim bi dočekivao primjedbe na račun svoje kućanice. Začudo, ona se promijenila. Pokazala se marljivom i brižnom. Svake ga je večeri dočekivala s kakvom večericom. Prala mu je noge i mazala ih uljem. Jedinu njegovu košulju tada bi oprala i prostrla da se do jutra osuši. Kad je zahladilo, skupljala je suharje i ložila vatricu. Nije ulazila u međusobice sa susjedima, i nije se skitala selom kao nekad, a i riječi su joj bile tihe i odmjerene poput njegovih.

        Tako je to trajalo iz dana u dan, iz godine u godinu, i selo se pomalo naviklo na misao da je njihov vodonoša čovjek oženjen posve pristojnom ženom.

        Jednoga dana crvenokosa upita muža:

        “Hoćemo li ovako dovijeka?”

        On odgovori:

        “Što bi ti željela?”

        “Ja te volim i poštujem, ali meni je ovako dogrdilo. Ako si ti zadovoljan s našim životom, znaj da ja nisam. Sve mi se čini da ću te napustiti i otići u drugo selo, da potražim novu sreću.”

        “Više od ičega bih volio da budeš sretna,” reče vodonoša, odjednom star. Svali se na krevet, i umoran zaspi.

        Crvenokosa se razbukti kao vatra.

        “Njemu je svejedno kako živimo. Ah, muž mi je kao panj. Idem ja još noćas, čemu gubiti vrijeme?”

        I ona pokupi svoje dvije, tri stvarčice u zavežljaj, iskrade se iz kolibe, i uputi se cestom put susjednoga sela. Koliko god je brzala, nikako da stigne gdje je naumila. Sjala jasna mjesečina, a cesta se pod njom istezala, bivala sve dulja. Pred zoru se bjegunica umorila da nije mogla ni koraka dalje. Uluta u nečije polje, zavuče se pod naviljak sijena, i zaspi mrtvim snom. Kad se kasnije probudila, vidje da se nalazi u potleuši, u krevetu s mužem. On se upravo spremao ustati i poći na svakodnevni posao.

        Crvenokosa se zapanjila.

        “Zar sam ono sinoć sanjala?” upita se.

        Ne reče ništa mužu, već ga otprati komad puta, a onda se vrati u kolibu, sjedne na postelju, i stade razgledati svoje tabane: bijahu natečeni od hoda U kosi zaostala pokoja vlat sijena.

        “Ipak nisam sanjala,” zaključi.

        Kad je te večeri vodonoša pojeo večeru koju mu je spremila, pogleda ju na svoj spokojan, prastari način, i upita:

        “Ženo, jesi li odlučila ostati ili otići?”

        Ona opet u sebi zaplamti, no ništa ne odgovori, već pospremi suđe i pođe da mu opere košulju. Kad se vratila, muž je već spavao. Onda se ona išulja i krene istom cestom, bacajući iza sebe bijele kamenčiće. Umori se još i više nego prvi put, i pred zoru se zavuče u neki grm, gdje zaspi kao odvaljena klada.

        Kad se probudila, sunce je već dobrano odskočilo od obzora, a ona se i opet nađe u kolibi, u krevetu s mužem. Tabani su je pekli do bola. Osjeti se umornom i izbezumljenom.

        “O ovomu ću kasnije razmišljati,” reče sebi.

        Kad je muž otišao na posao, ona otklipše na cestu i zapanji se vidjevši  je posutu bijelim kamenčićima.

        “Moj je muž čarobnjak,” prestravi se crvenokosa. “Ne mogu otići od njega, ako mu nije s voljom. Bolje će biti da ostanem uza nj dok ga nekako ne nagovorim da me pusti.”

        Od toga mu se vremena nastojala umiliti. Jedne večeri, uz vatru, bivša raspuštenica će skrušeno:

        “Mužu, gdje mi je prije bila pamet kad nisam znala da si tako velik čarobnjak. Dva si me puta vraćao s odlazne ceste. Obećajem ti da više neću bježati od tebe.”

        Vodonoša ju pogleda pomalo presenećen.

        “O čemu to zboriš, ženo?”

        “Nećeš me prevariti. Ti sve možeš, a kriješ svoje moći. I sad te pitam: zašto nam ne stvoriš veliku kuću i puno novaca? Pa da ti više ne raznosiš vodu, nego da je drugi tebi donose, a ja da budem prava gospođa. Tada mi ne bi palo na pamet da te ostavim.”

        Gledao ju je svojim milim, mladim pogledom.

        “Bog s tobom, ženo, nisam ja čarobnjak. Ja te ne držim čarolijama uza se. Niti bih ikoga uza se držao, ako mu se ne ostaje.”

        “Pa kako onda...? Oni kamenčići? I sijeno? I moji tabani?” propenta crvenokosa. “I što je to, što me je uvijek vraćalo u tvoju postelju?”

        “Ne znam. Ja te samo volim. To je valjda to..”

 

 

        To je, valjda, sve.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.