PRIČA O KARLU

       Priča o njemačkom dječaku Karlu i njegovoj obitelji, istinita je priča. Sredinom devetnaestog stoljeća, obitelj Deuffel doselila se iz Njemačke u Australiju. Kada su napuštali svoje malo njemačko selo, Karlu je bilo jedanaest godina, njegovu bratu Andreasu osam, a sestrica Amy imala je svega tri godine. Putne karte za cijelu obitelj platio je vlasnik jednoga imanja u Australiji, s kojim je otac obitelji bio sklopio ugovor o radu na dvije godine.

       Djeca su se radovala što će putovati velikim prekooceanskim parobrodom u zemlju snova, Australiju. Ali putovanje se pretvorilo u smrt i strahotu. Na brodu nije bilo dovoljno hrane ni vode, kao što nije bilo ni ljekova. Izbile su bolesti - tifus i ospice. Ožujka 1855., brod je pristao u jednu australijsku luku. Četrdeset i šest putnika pomrlo je za vrijeme putovanja, među njima, nažalost, i Karlova majka.

       Deuffelovi nisu znali ni riječ engleskoga jezika. Umorni, tužni, i iscrpljeni, nekako se dokopaše obližnjega gradića. Tamo se i otac razboli. Jedno je vrijeme bolovao, pa je i on umro.

       Je li mogla teža nevolja snaći troje djece, u nepoznatu svijetu, bez prijatelja, i bez prebijene pare u džepu? U Njemačku se više nisu mogli vratiti. Preostalo im je samo da pronađu to imanje, na kojemu se otac obvezao raditi, pa da se sami unajme u gazde. Kada se mali Karl nekako raspitao gdje se nalazi mjesto Tieryboo, rekoše mu da je ono udaljeno cijelih 350 kilometara prema zapadu. Nije bilo ni ceste, ni pruge, ni ikakva prijevoza. Karl, sada glava preostale obitelji, odluči da se krene pješice.

       Kroz australijsku divljinu vodila je samo staza. Troje se siročadi uputi tom stazom. Hodali su po suncu i po kiši. Putem su susretali urođenike. Ali nigdje ne naiđoše ni na kakvo imanje. Nigdje naselja, ni kakve ljudske nastambe. Pravim čudom djeca stigoše u Tieryboo. Pronađoše onoga gazdu, pa se unajmiše da rade očev posao. Karl i Andreas radili su kao pastiri pune dvije godine.

       Mnoge su godine prohujale prije no što je Karl uštedio dovoljno novca da kupi komadić zemlje. Kupio je potom par volova, pa je prevozio putnike između dva mjesta. Postupno, radom i ustrajnošću, proširivao je svoje imanje, pa je i sam postao bogat i cijenjen posjednik.

       Nikomu nije pričao o tomu kako je stigao u Tieryboo. Tek je na samrti kazao svojoj kćeri da je sam, s dvoje mlađih pješačio 350 kilometara po žbunu i kamenu australijske divljine.

                                                (S. Baldwin, prijevod V.K.) preuzeto iz knjige

          VRLINE MIRA, koju je, kao zbornik priča, sačinila Vesna Krmpotić

PRIČA O MLINARU I NJEGOVU

                     BRATU

       Živio mlinar, koji svojim životim i sobom bijaše tako zadovoljan, da je na pročelje svoga mlina dao napisati rečenicu: "Mlinar sam, i živim bez brige."

       Jednoga dana tuda se proveze kralj te zemlje, ugleda natpis i začudi se: ta kako bi netko, k tomu još i mlinar, smio napisati da je bez brige, kad on, kralj, ima toliko briga da ne može zbog njih spavati?!

       "Ja, koji sam kralj, i koji imam sve, što srce poželjeti može, ne bih smio reći da sam spokojan, zadovoljan i bezbrižan. Hajde da upoznam čovjeka, koji to tvrdi o sebi," reče kralj.

       Kraljevi prijatelji privedoše mlinara do kraljeve kočije.

       "Je li istina ono što piše na mlinu - da si zadovoljan i bez briga?" upita kralj.

       "Kako ne bi bila istina," reče mlinar. "Ja sam mlinar, ljudi mi donose žito u mlin, a voda obavlja posao za mene!"

       "No," progunđa kralj, "ja ću ti postaviti četiri pitanja-zagonetke, pa ako na njih ne odgovoriš za godinu dana, ode ti glava. Vidjet ćemo hoćeš li i dalje biti tako zadovoljan i bezbrižan."

       "A koje su to zagonetke?" upita mlinar, nimalo uznemiren.

       "Evo: koliko ima na nebu zvijezda? Koliko je daleko od zemlje do neba? Koliko vrijedi kralj? Što kralj misli?"

       I s tim riječima, prasnuše bičevi, i kraljeva se kočija udalji. Mlinar osta zamišljen. Znao je da se kralj ne šali, pa ga pomalo poče hvatati strah i briga. I što je vrijeme više proticalo, to mu je san bivao nemirniji. Više nije mogao reći da je zadovoljan i bez brige.

       Mlinar je imao brata blizanca, sebi posve sličnoga izgledu, a i po vedrini i spokoju. Jedina je razlika bila u tomu što je mlinarev brat volio skitati po svijetu i učiti kojekakve neobične zanate. On se taman zadesi u selu kad se bližio kraj godine, zadane mlinaru za razmišljanje. Vidjevši svojega brata snuždenoga, zapanji se, i upita ga koja mu je nevolja. Kad mu je mlinar ispričao što ga je snašlo, brat blizanac se samo nasmije i reče:

       "Ne brini, dragi brate, nego pusti mene da odgovaram na kraljeva pitanja! Budi onako bezbrižan i zadovoljan, kakvoga te oduvijek znam!"

       Naiđe dan, kojim se ispunila godina čekanja. Kralj se sa svojom pratnjom pojavi pred mlinom. Pred kralja izađe brat blizanac. Nitko nije primijetio da se ne radi o istomu čovjeku.

       "No," upita kralj, "jesi li riješio moje zagonetke? Ako nisu, znaš što te čeka."

       "Naravno, gospodine kralju," odgovori vedro skitnica.

       "Onda - koliko ima zvijezda?"

       "Trideset i pet milijardi, tristodevedeset i dvije," odgovori hrlo mlinarev brat.

       "Odakle to znaš?" zapanji se kralj.

       "Prebrojao sam ih. Ako mi ne vjerujete, prebrojite ih sami, i recite nemam li pravo."

       "No dobro, to ne bih provjeravao. A koliko je daleko od zemlje do neba?"

       "Gospodine kralju, nema ni dvadeset i četiri sata. Jer tako je rekao Krist razbojniku na križu, zar ne? Rekao je: "Još danas ćeš biti sa mnom u raju!"

       "Pravo si odgovorio, nema što. A sada mi kaži koliko vrijedi kralj?"

       "Vrijedi petnaest srebrnjaka," britko odreže mlinarev brat.

       "Samo petnaest srebrnjaka?" zagrmi kralj. "Eh, sad ću te skratiti za glavu!"

       "Polako, gospodine kralju. Isus je bio prodan za trideset srebrnjaka, a on je kralj neba i zemlje. Vi koji ste samo kralj zemlje, vrijedite polovicu."

       "I ta ti valja," nasmija se kralj. "No dobro, kaži mi odgovor na posljednje pitanje: što kralj misli?"

       "Na ovo je najlakše odgovoriti. Kralj misli da razgovara s mlinarom, ali uistinu razgovara s njegovim bratom."

       Kralj se vratio pokunjen u dvorac, a mlinar je nastavio i dalje živjeti vedar i zadovoljan. 

 

(Slovenska priča, prevela i prepričala V.K.) preuzeto

iz knjige VRLINE MIRA koju je, kao zbornik priča, sačinila Vesna Krmpotić