Noć je bila lijepa i pomalo prohladna..Žurila sam na posao, već sam lagano i kasnila, i samo sam tek na brzinu pogledala nebo iznad sebe, i pločnik ispred sebe..

Zvijezde su se pomalo stidljivo skrivale iza oblaka, čekale su, svoju kraljicu Lunu, da zaplešu svoj ples čarobnih titraja sa njom..

Pogledam ispred sebe, u šamcu, ispod jednog oraha, nešto maleno se kreće..

Pomislih izdaleka, mogao bi biti i štakor, a ja ih baš ne volim vidjeti..Ali oni su brzi, šmugnu brzinom munje u rupe, kad osjete čovjeka..

Ovo nešto, kretalo se polako..

Pogledam bolje, i gle: mali slatki jež.. Pogledam na sat..Kritično vrijeme, trebam trčati na posao, ali ne..

Zaustavih sve kazaljke na trenutak, i poželim dotaknuti ježića, posebno njegov meki stomačić.. Ali, ne daju se oni tako lako..Čim priđeš, sklupčaju se,, I bockaju te nemilice..

međutim.. Ovaj ježić je bio neobičan..

zastao je, kad sam ga dotakla, i kad sam dlan stavila ispod njega, pustio je da mu pomilujem nožice i stomačić..

Naravno, nisam niti zahtijevala od njega više..Pustila sam ga da ide svojim putem, i sjetila se jedne priče- legende, o maloj vili Tugomili, i ježiću Srećku..

Možda je baš ovaj ježić, taj, o kojem priča govori?

A gdje je Tugomila nestala?

Pa evo, priča počinje nekako ovako:

" Bijaše to predivan trenutak, u praskozorje jednoga čarobnoga jutra, kada je na svijet došla jedna malena vila, koja je silno željela radošću liječiti tužna srca..

Prozvali je Tugomila, ali ne zato, što je bila tužna, nego zato, što je svima tugu čarolijom pretvarala u radost..

I tuga joj nije bila teška, nego mila..Znala je kako je odagnati, smekšati, pretvoriti je u nešto, što će ljude učiniti još savršenijim i nježnijim..

Gdje god bi se našla, samo bi zaplesala i zapjevala.. Ništa drugo nije morala činiti..

I sve bi rane i boli nestale u trenutku..

Ali, na Zemlji je ponestajalo radosti, i činilo se, da ipak, mala vila neće imati dovoljno snage, da se sama bori sa sve većom nadolazećom tugom..

A svemu je bio razlog odrastanje ljudi, i prestanak vjerovanja u bajke, čarolije, onaj divan svijet iza duge, o kojem je Tugomila pjevala..

Ta ljudska novonastala tuga, bila je drugačija..teška.. Tuga koja je nastajala željom za ranjavanjem drugih, željom za prestižom, tuga, koja nije ljudima dozvoljavala da izađu iz njenih okova, nego ih je gurala sve više u živo blato vlastitog samouništenja..

I mala vila je prestala pjevati..Oko sebe je navukla kožu sa tisuću sitnih bodljica, ostavljajući samo malen prostor na stomačiću, kojeg je otvarala, kad bi bila sigurna, da je dlan, pred kojim se otvori, neće raniti, nego pomilovati..

Bila je nalik na malog ježića, ali to nije bila..

I tako je koračala svijetom, kojem je trebala radost, a ona se nije usudila više zaplesati..

I jednom, sasvim slučajno, naišla je na ježića Srećka..

Bio je sasvim nalik njoj, ali, začudo, čim ju je vidio, legao je na leđa, pružio joj stomačić, i pred začuđenom vilom, zapjevao...

"Pa, ti se ne bojiš, ježiću, da ću te povrijediti? I znaš pjevati? Kako?-"pitala ga je Tugomila--

Srećko je odgovorio:

"Znaš, ja sam odavno shvatio, da zapravo bodlje oko mene plaše ljude.. Čim ih vide, odustanu od namjere da me pomiluju.. A shvatio sam zapravo, da je većina ljudi kao i ja.. I jednostavno, odlučio sam riskirati.. Kakav god dlan bio, pred kojim ću se otvoriti, ja ću opet pokazati povjerenje.. A ljudima je baš toga počelo nedostajati.. od silnih strahova, sumnji, svi su se zatvorili u sebe, i svi su zaboravili, kako je to divan osjećaj..biti otvoren, vjerovati jednni drugima.. I tako, čim bi netko prišao..Ja bih se otvorio.. Da samo vidiš, koliko bi se ljudi raznježili, kao da su sve bodlje oko njih u trenutku nestajale.. I zapravo, jesu..

Ljudi bi odlazili sretni od mene, i tako su me i nazvali..Srećko. a ti, malena, kako se ti zoveš?

I čemu te bodljice oko tebe.?"

"Ja  sam vila Tugomila"-odgovorila je vila- i, rodila sam se da svijetu odagnam tugu.. međutim, tuga je postala toliko teška, da sam na tren i ja prestala plesati i pjevati.."

"Pravi je blagoslov neba, što smo se sreli, malena moja.. Ja ljudima vraćam povjerenje, a kad to učinim, ti zapjevaj i zapleši..Vidjet ćeš, tuge će tada potpuno nestati..Mi smo stvoreni jedno za drugo, i nikad se više razdvajati nećemo.."

I tako je i bilo..

Od toga dana, svijet nikad više nije bio isti..

Gdje god bi se Tugomila i Srečko pojavili, otvarala bi se nova vrata zatvorenih duša..

Možda je baš taj ježić, koji mi se tako slatko otvorio, bio ježić Srećko..

A mala Tugomila?

Možda vi znate, gdje se sakrila??