Nekada davno, u izvoru punom života i nade, živjele su dvije ribice. Jedna veća, sa zlatnim ljuskama, koje su se svakim zamahom repa ili peraje presijavale u tisuću boja, koja je sanjala da postane sjajnija i od samog sunca i druga mala plava ribica, koja je sanjala samo o tome da cijeli život ostane uz zlatnu ribicu u planinskom izvoru.
    Bez obzira na oholost zlatne ribice, sunce je svako jutro sa osmijehom pozdravilo obje ribice. Kada je sunčeva zraka između lišća obasjala izvor, zlatna riba se pretvarala u zlatni plameni oganj i cijeli je izvor nalikovao na božansku dugu. Vodu sa tog izvora pile su sve ptice i sve šumske životinje.
    Kada je sunce obasjalo izvor, sva šumska bića su prestajala piti vodu i nijema od ushićenja gledala raskoš ljepote i sjaja kojim se dičila zlatna ribica.
    Druga, manja ribica nije imala zlatne ljuske i nije izazivala divljenje ostalih životinja, ali je imala prekrasan glas. Divila se ljepoti velike zlatne ribice i stalno se trudila da bi joj bila na usluzi. Kada na pojilištu nije bilo ptica i životinja koje su se divile ljepoti zlatne ribice, ona se dosađivala i naređivala maloj ribici da joj pjeva pjesme koje su slavile njezinu ljepotu.
    Mala ribica uživala je gledajući kako se ptice i druge šumske životinje dive zlatnoj ribici i tako ju je bezgranično ljubila, da je uvijek prestajala pjevati kada je na pojilište došla neka životinja.  Zlatna ribica nije mogla podnijeti da bi netko pohvalio lijepi glas male ribice i zbog toga ona sama ne bi bila u centru pažnje.
    Tako je nastala poslovica: šutljiv kao riba, ili nijem kao riba.
    Mala ribica, koja je bila majka svih ribica, je osim što je lijepo pjevala, imala i dar za pripovijedanje. Znala je tisuću i jednu priču, znala je čarobne riječi koje su mogle izliječiti svačiju tugu, slomljenu nogu ili krilo ptice ili udobrovoljiti i omekšati srce svakog vuka ili lisice.
    Zlatna ribica je veselo plivala dok su joj se divili, ali u vrijeme kada na izvoru nije bilo životinja koje su joj se divile, dosađivala se i tražila od male ribice da zapjeva i svojom pjesmom privuče životinje.
    Kada bi životinje došle, mala plava ribica je morala prestati pjevati. Ponekad su životinje htjele i dalje slušati pjesmu i molile su zlatnu ribicu da nastavi s pjesmom, uvjereni da ona pjeva. Bilo je normalno očekivati da tako lijep glas ide uz takvu ljepotu. Jednom prilikom, kada je plava ribica pjevala, na grani susjednog stabla je sjedila ptica, koja je tajnu raširila među šumskim životinjama.
    Istina o saznanju tko je vlasnik tog lijepog glasa teško je pogodila zlatnu ribicu i sav bijes istresla je na malu plavu ribicu. Bijesno je mahala perajama i govorila joj ljutite i uvredljive riječi, okrivljujući je za sramotu pred svim  životinjama. Rekla je da će uskoro zaplivati u veliku vodu, gdje dolazi više životinja na pojilište i gdje će sve očarati svojom ljepotom.
„Hoćeš li mene uzeti sa sobom?“ – molila je mala plava ribica.
„Što bih ja s tobom radila u velikom izvoru? Tamo postoje druge ribe koje su zabavnije od tebe.“ odgovarala je zlatna ribica.
    Što su životinje više pile, voda je sve više izvirala i bila sve bistrija. Sve dok se jednog dana nije prelila preko vlastite obale i počela se razlijevati po okolnoj travi i lišću, natapajući zemlju i praveći novo, dublje korito.
    Zlatna ribica se veselila, jer je sve više životinja dolazilo da se napoji ne samo vode, nego i njezine ljepote. Zlatna ribica je svaki dan više rasla i bivala sve ljepša. Mala ribica je ostala ista, šutljiva i nevidljiva kada su životinje dolazile, a u trenucima dosade više nije pjevala zlatnoj ribici, nego joj je pripovijedala priče o velikim podvodnim palačama u izvorima i velikim rijekama.   
    Pričala je o velikim vodama i oceanima koje nikada nije vidjela.  Pričala joj je o slavi i častima koje će je tamo dočekati, kada jednog dana tamo otpliva.
    Bez obzira koliko su zlatnoj ribici godile tako laskave riječi, sumnjičavo je pogledala plavu ribicu i rekla joj:“Odakle ti to sve znaš, kada nisi nikada plivala nikuda iz tog izvora? Ako si to slagala, onda ću te baciti velikom tigru, da te pojede.“
„Ništa nisam slagala. Ja sam to vidjela u snu! Onako kako ljubav nađe put do ljubavi, tako i voda uvijek nađe put tamo gdje treba. I ona najmanja kapljica kiše na kraju završi u velikom oceanu, ako to želi. Ti si tako lijepa i ovaj izvor je za tebe premalen.“  - odgovorila je plava ribica, svjesna da se vrijeme rastanka približilo.
    Jedne noći podigao se veliki vjetar, koji je čupao drveće i kamenje. Obje ribice podvukle su se pod korijenje i prestrašene čekale da se nevrijeme zaustavi.
    Iz visoke planine skotrljala se velika stijena i srušila u izvor. Golema stijena prepolovila je izvor na dva dijela. Mala plava ribica ostala je na onoj strani gdje je bila samo mala lokva vode, a zlatna ribica je ostala na onoj strani gdje je voda izvirala.
    Sljedeći dan, kada se oluja smirila, voda je sve više navirala iz izvora i počela otjecati kroz duboke jarke koji su se poslije oluje stvorili. Vodena stihija sa sobom je odnijela i zlatnu ribicu. Mala plava ribica dozivala je zlatnu ribicu, ali ona ju nije mogla čuti jer ju je rijeka odnijela daleko.
    Kao što to obično i biva u prirodi poslije velike oluje, nebo postane još jasnije i dođe još toplije sunce. Vrućina je brzo isušila i ono malo vode u kojoj je ležala mala plava ribica, nemoćna da bi otpuzala na drugu stranu rijeke, gdje je voda izvirala.
    Na kraju su ostale još samo dvije velike suze male plave ribice. Plakala je od žalosti, ne zato jer je umirala, nego iz straha i brige što se dogodilo zlatnoj ribici. Plakala je zato jer je znala da je oholo srce zlatne ribice zapravo ranjivo i da  su je svi voljeli samo zbog njezine ljepote.
    Ali kada je bila tužna, nikoga nije bilo u njezinoj blizini da je utješi. Krivila je sebe, da je nije dovoljno ljubila, da se nije o njoj dovoljno brinula. Ali najgori osjećaj krivice koji je ponijela sa sobom u smrt je bio taj da se nije dovoljno potrudila, da otpliva zajedno sa zlatnom ribicom i služi joj do kraja života.
    Zlatna ribica otplivala je preko velikih rijeka, sve do oceana. Živjela je u najljepšim palačama i gdje god je bila, izazivala je divljenje i obožavanje. Ali na dnu njenog nekada oholog srca, slagala se tuga za malom plavom ribicom. Unatoč  bogatstvu i obožavanju, često je bila usamljena i nedostajala joj je pjesma plave ribice i njezine čarobne priče.
    Nikada nije saznala što se dogodilo s njenom malom prijateljicom. Umrla je okružena velikom slavom, ali i sa čežnjom u srcu, da još jednom vidi malu plavu ribicu. Unatoč oholosti, na dnu njezinog srca je uspomenu na vrijeme provedeno u malom izvoru sa malom plavom ribicom čuvala kao svoju najveću dragocjenost.

(Ova divna priča je preuzeta iz knjige "Povratak s one strane"-A.Malenice)