"Tko si ti?" upita dječak

"Ja sam ljubav iz tvoga sna." reče mu djevojka

"Od kuda si došla tako iznenada?"

"Iz oblaka." reče pokazujući mu zlaćanu zavjesu ispred dana na pomolu.

"On zaklanja sunce." reče dječak protestirajući

"U njemu je snaga tvog sna i mog postojanja."

"Je li tamo Bog?" upita dječak znatiželjno

"Ne, tamo je energija koju si udahnuo pri porodu, tamo je istina kojoj moraš težiti da ono što sanjaš postane stvarnost."

"Noćas sam sanjao da sam sreo starca duge sjede brade."

"Na koga te je potsjetio?"

"Na Boga kojeg sam vidio u župnoj crkvi iznad oltara."

 

Zlaćani oblak je polako nestajao i sunce izroni iza horizonta. Velika blješteća kugla zasja danom buđenja.

 

Dječak osjeti šutnju pored sebe i okrenu se prema djevojci koje više nije bilo. U tračku svjetla vidje ženu kose boje zrelog žita kako odlazi.

"Ovo je isto bio san." pomisli dječak dižući se.

Znao je da mora požuriti da bi na vrijeme stigao u školu.  Uvjeren da je još jednom zadrijemao pored mora on je na putu do škole razmišljao o jutrašnjem snu. Djevojka koja se tako iznenada pojavila pored njega mu nije izlazila iz glave. Osjećao je miris njene kože i čuo još uvijek njen glas.

"Njen glas je bio ljepši od tonova crkvenih orgulja, nježniji od vjetra kada se jutrom igra s maslinovim grančicama, umilniji od cvrkuta ptica koje me bude." njegove misli prekinu zvuk školskog zvona.

"Ti si danas prespavao cijelu nastavu." reče mu učiteljica kada je izlazio iz predavaone.

"Nisam spavao, samo sam sanjao" odgovori joj dječak još uvijek sneno.

Dani su prolazili, dječak je sanjao i odlazio, svako jutro na hrid da dočeka Zoru. Ona je stizala sa srebrom u kosi i odlazila zlaćana kao sunce.

 

Nedeljama i blagdanima je ostajao duže na hridi promatrajući oblake kako se igraju s vjetrom.

"Sada je vrijeme za jutarnju misu. Zašto nisi u hramu?" upita ga starac duge sjede brade sjedajući na kamen pored njega.

"Oh oprostite, nisam čuo vaše korake." iznenađen reče dječak i nastavi " Ovdje sam nekako bliže Bogu.Čini mi se da ga tek ovdje osjećam."

"Tko je Bog?" upita starac

"To se i ja uvijek pitam. Župnik kaže da je on stvoritelj neba i zemlje, da je on svugdje gdje smo mi, da je hram njegova kuća, ali ja tamo samo čujem župnikov glas. Ovdje mi se čini kao da čujem više." reče dječak gledajući starca. "Tebe sam već jednom vidio, u snu." iznenada se sjeti davnog sna.

"Možda i sada sanjam." pomisli ne usuđujući se izgovoriti misao.

"Ne, ne sanjaš. Ovo je trenutak tvog istinskog buđenja." reče mu nježno starac.

"Ti čuješ moje misli!!!!!Jesi li ti Bog?"

"Ne, ja sam klica iz koje si ti niknuo."

"Klica? O tome učimo u školi. Ona je mala, skoro nevidljiva, a ti si čovjek."

"Što ti znaš o čovjeku, dijete moje?" uzdahnu starac.

"Čovjek je velik. Ima glavu, dvije ruke, dvije noge i tijelo. U tijelu je krv i srce i mozak." reče dječak  ponavljajući lekciju iz škole.

"To je ono što vidiš na čovjeku, a srce sam osjećaš u njegovim otkucajima. Govori mi o onom što ne vidiš i još ne osjećaš."

"Kako mogu govoriti o nečem što ne vidim i ne osjećam."

"Sjeti se Zore, djevojke koja ti je rekla da si energiju iz oblaka udahnuo pri porodu."

"To je bio samo san." dječak će iznenađeno " I uopće od kuda ti znaš moj san?"

"Dragi moj, taj san nikada neće prestati. Ti se danas budiš da bi taj san trajao."

"O kojem snu govoriš? Ja sanjam svaki put drugačije."

"Ja govorim o onome što budan sanjaš."

"To onda nije san nego misao ili želja." reče dječak pobjedonosno

"Izgovori mi tvoju misao."

"Ako je izgovorim onda ona više nije misao nego priča." reče dječak tvrdoglavo

"Ti u sebi nosiš klicu ljubavi iz koje se razvio san koji budan sanjaš. Tvoje srce otkucava ritmom simfonije univerzuma. Tvoja misao je drugačija od ostalih ljudskih misli koje me danonoćno dodiruju." reče mu mirno starac

"Kako te može misao dotaknuti?"

"Misao može puno više od onoga što joj ti pripisuješ. Misao je energija koja ubija i pali sela i gradove, ona sije mržnju i strah, ali tvoja misao je bistra kao šumski potok, čista i iskrena kao san, lijepa kao svitanje, vjerna kao ljubav."

"Mislio sam da su to osjećaji."

"Pokušaj mi opisati ono što sada osjećaš"

"Prvo ti meni reci kako si ti došao k meni."

"Donijela me tvoja misao." rečemu starac zagonetno

"Moja misao nije ptica."

"Tvoja misao je ljubav, energija koja se pokreće brže od ptice."

"Svjetlost se pokreće najbrže, kaže naša učiteljica."

"Ljubav je brža od svjetlosti jer je ljubav energija koja nastaje dobrom misli i onda iz nje nastaje sve drugo."

"Kada nešto nastaje onda je to stvar, a ljubav nije stvar nego osjećaj."

"Dobro dječače onda mi ga opiši ." dobronamjerno će starac

"Ti meni još uvijek nisi rekao kako si stigao do mene." ustraja dječak

"Donio me je tvoj osjećaj."

"Prvo misao, pa sada osjećaj. Hoćeš me zbuniti" ?

"Jesi li čitao knjigu "Mali princ" ?" upita ga iznenada starac

"To je onaj dječak koji je stigao u pustinju s druge planete. Pokušao sam, ali to je nerazumljivo za djecu. Sam pisac nam se na početku knjige ispričava."

"On je to napisao svom prijatelju koji je bio gladan i kojem je bilo hladno. Želio mu je pomoći da osjeti energiju koja će ga hraniti i grijati. Sjeti se razgovora koji je mali princ vodio."

"Ne mogu se sjetiti jer knjigu još nisam pročitao."

"Zamisli da živiš na jednoj maloj planeti, na tako maloj planeti da možeš u isto vrijeme promatrati kako sunce izlazi i zalazi i da možeš kada god poželiš doživjeti svitanje i vidjeti Zoru."

"Onda bih stalno sjedio na tom mjestu i Zora bi uvijek bila pored mene."reče dječak zaneseno

"To nebi bilo najbolje rješenje."

"Zašto?"

"Onda na tvojoj planeti sunce nikada ne bi izašlo, a bez sunca nema života, bez sunca se ona mala klica nebi nikada razvila u san koji budan sanjaš"

Dječak pogleda prema suncu koje je već prešlo veliki dio puta do zenita.

"Skoro će podne. Morao bih požuriti kući na ručak."

"Kako znaš da je skoro podne?" upita ga starac smješeći se

"Po suncu."

"Što sada osjećaš?"

"Gladan sam."

"Požuri kući . Tvoja majka već postavlja stol. I razmisli o svemu. Kada se sljedeći put sretnemo razgovarat ćemo o tvom unutarnjem satu."

"O unutarnjem satu?"

"To da ti znaš da je skoro podne i da si gladan."

Vraćajući se kući dječak je promatrao zlatni oblak koji kao da ga je pratio.

"Starac je sada sigurno u njemu" pomisli i mahnu mu

Oblak se izduži kao da je vidio njegov pozdrav. Izgledalo mu je kao da ga i sunce pozdravlja smješeći se. Polje lavande kroz koje je svakoga dana prolazio je tog podneva mirisalo ljepše.Veliko mirisno more se povijalo pred njim igrajući se s vjetrom. Kad je ulazio u kuću s crkvenog tornja odzvoni podne .

"Gdje si bio cijelo jutro?" upita ga brižno majka

"Na planeti na kojoj sunce u isto vrijeme izlazi, zalazi i sija cijeli dan." odgovori dječak sjedajući za već postavljen stol.

"Aha, a gdje je ta planeta?" upita ga otac ozbiljno

"U mom srcu." reče dječak ne razmišljajući .

Starac duge sjede brade se sretno nasmješi i zlaćani oblak krenu ka vrhu planine.