Pjesnik i njego unuk


Marina Achenbach

Duboko dolje u vodi ogleda se bunarski zid. A onda se kanta tiho stocilja, čovjek gore zabacuje je na lancu dok se ne prepuni vodom, izvuče je okretanjem ručice, naliva vodu u jedan bijeli plastični kanister koji mu poture Vladimir i njegov djed. Ovaj bunar nalik je svim seoskim bunarima kakvi su pravljeni stoljećima. Samo kuće ne odgovaraju: petospratne, tamnozelene i masivne, izgrađene pred Prvi svjetski rat pod Austrijancima. Bunar leži u dvorištu jednog stambenog bloka. Slični stari stambeni blokovi tvore dio grada Marindvor, Marienhof, u centru Sarajeva.

Susjedi su kopali bunar u toku drugog ratnog ljeta dok se nije pojavila podzemna voda koja curi između kanalizacije, vodovodnih cijevi, strujnih i telefonskih vodova. Za piće ona nije, njome peru svoje rublje i ispiraju svoje klozete. Nekoliko njih sjedi na smjenu za baštenskim stolom s uloženom šahovskom daskom pod krovom koji su nekad pred rat podigli kao hladnjak. Oni ovdje igraju šah i danas i čuvaju ključ od gvozdenog kapka bunara. Uz ovo dvorište stanuje sada Vladimir, tri i po su mu godine, izbjeglica unutar vlastitog grada. Stan koji su njegovi roditelji bili izgradili u potkrovlju pogođen je jednom granatom i razoren. Ni djedov i bakin stan ispod toga nije više za stanovanje. Ta ranija kuća leži na obronku u dijelu grada Koševo, jedno drvo dopire do prozora. Prozračnija je od grdne najamne kućerine ovdje dolje. To priča baka Mikica koja čezne da se vrati. Vladimir to sigurno više ne zna. Otad je prošla godina dana.

Kad je lupila granata Mikica je s njim upravo bila stigla u podrum. Zgrabila ga je na početku pucnjave i strčala ta tri sprata. Inače ga je uvijek nosila njegova majka Tamara. Ali je toga jednog puta Mikica s djetetom isprednjačila žureći, kao da ju je gonila neka zla slutnja. I poslije godinu dana oni to kazuju kao priču o jednom spasenju. Jer kad je gore malo kasnije eksplodirala granata, djed Kiko i Tamara bili su dospjeli tek na stepenišno odmorište, vazdušni udar izbacio je vrata stana, survala su se skupa s komadima zida po njima oboma. Djed je nakratko izgubio svijest. Kad se probudio preko glave mu je ležao jedan prazan ram za sliku. I on se nasmijao pred užasnutim licem svoje kćeri, jer je sama sebe, pjesnika Izeta Sarajlića, vidio kako tako uramljen leži u kršu.

Vladimir gleda sa prozora kako se djeca šunjaju dvorištem, šćućure se iza bunara, nišane drvenom puškom, jurcaju napolje. Za takvu igru Vladimir je još premalen, ali ga jako privlači. Djed ide sa njim u dvorište. Na sjedištima od auta neki desetogodišnji derani puše duhan u listovima i izmjenjuju čahure kao i bonbone koje im tutnu plavi šljemovi. Vladimir ih bez okolišenja moli da mu daju drvenu pušku, zatečeni njegovom bezazlenošću oni mu stvarno prepuštaju svoju pušku. Onda se predomisle i vrate je Vladimir plače očajan i steže nogu nemoćnoga djeda.

Bolje je vratiti se u visoki stan na spratu kod tetke Raze. Raza Sarajlić, Izetova sestra, prevodilac je italijanske književnosti i docent na univerzitetu. Leži bijela na kauču, bijela kosa, bijela koža. Tankim, velikim rukama drži neku knjigu i čita. Iznad njenog pisaćeg stola visi njen portret kao mlade žene. Onda su linije na njenom licu bile meke, oči velike. Vladimir je ponekad bezobrazan prema Razi, nije lako u tjeskobi biti stalno mio.

Izet ponovo ide s njim ka otvorenom prozoru. Mnoge časove provode tu, oni to zovu ići u šetnju. Zimi umjesto toga obuku mantile i kape, oproste se, idu u ledenu sobu gdje Izet testeriše ormare svojih roditelja i svoje sestre. Na podu bijela piljevina. Oni se naginju kroz prozor.Tamo su oba sami. Ponekad pjevaju. Izet modulira meko i razvučeno narodne pjesme i romanse. Vladimir pjeva nesmetano, trza rukama uvis i zatvara svoja usta. Unutra su dva reda oštrih zubića, koji kao da čekaju na to da blagi dečko jednog dana oko sebe ujeda.

Djed i unuk razgovaraju jedan s drugim. Skriva li Izet pred njim svoje duboko razočarenje? Zašto ne dolaze pisma kao prije? Pisma bi bila znak svjetlosti, topline zrak. Ne postoji, doduše, pošta za Sarajevo, ali ipak ima puteva da se pismo tamo pošalje. Zašto Beograd ćuti? Javio se samo jedan kolega. Treba li možda da drugi pjesnici podrže zločin? Kako se nositi s tim da dolazi pismo od čovjeka iz zapadne Evrope s kojim je samo jednom kratko razgovarao na nekom međunarodnom susretu, dok dugogodišnji prijatelji i znanci ćute? Sarajlić voli pisma kao što voli putovanje i one pjesme koje su nastale putujući, u Varšavi, Parizu, Berlinu, svuda. Ranije je ujutru, kao u ritualu, otvarao pisma, četiri ili pet svakog dana. Posebno voli ona kratka, koja potiču iz iznenadnog osjećanja ili spontane dosjetke. Nema telefona da pita njegdašnje partnere u prepisci jesu li ravnodušni prema njemu i gradu. On se tako u ovim dugim praznim danima oprašta od ljudi koje je susretao tokom mnogih godina.

No, Vladimir još ne zna za žaljenje. Za njega je sve životno gradivo: folija što se kreće na prozoru, palac koji viri kroz rupu na rukavici, vrabac dolje na bunaru. Za to mu je djed zahvalan. Zajedno se prilagođavaju tome svijetu što prelazi u ruševine, a katkad se uplete i pjesma («Pesmica o Tezi Ćil Jarasu»):

Ko ne zna Tezi Ćil Jarasa? Zna ga država cela.
Onog u čijoj poeziji možete sresti i njegove komšije.
Onog koji nikad pred vratima pesme neće ostaviti prijatelja,
pa makar zbog toga pesma zazvučala kojiput i lošije.

Ko ne zna Tezi Ćil Jarasa? Zna ga država cela.
Tezi Ćil Jaras nikako u sebi da nađe i koju reč mržnje.
Svojom potrebom da ih voli on samo ljudima smeta.
Momci koje je upućivao u svet, čim ga spaze, još više svoj korak ispruže.
Sresti Tezi Ćil Jarasa u letnje jutro znači ostati bez leta.
Svojom potrebom da ih voli on samo ljudima smeta.

Ko je Tezi Ćil Jaras? pita Vladimir. Ti ga poznaješ, odgovara djed, de razmisli: T e z i. I Vladimir najednom prepoznaje tu riječ, naravno, obrnutu:

Izet. A on sam je Rimidalv.

Ime Izet Sarajlić pominje se u Sarajevu s nježnošću. Očito ga svako poznaje, žene u Jugobanci, vojnici koji su ranije bili zanatlije, susjetke u drugoj kući.

Dok je on tu, nismo još na kraju, nismo napušteni, to odzvanja iz radosnih uzvika kad se izgovori njegovo ime. On je za njih naprosto pjesnik, pjesnička figura koja im je bliska. Pjesnika te vrste ima dakle još?

*

Dok djed i unuk udišu svjež zrak na prozoru, njegova majka Tamara ćutke pere rublje vodom iz bunara. I Vladimirove pelene. On je već velik, pa ipak pelene. Niko ne želi da ga pritijesni, radije Tamara strpljivo pere, duge kose zastiru joj lice. Njegov otac Đorđe ima službu i stan na drugom kraju grada i dolazi o vikendima. Mikica loži komade namještaja u okrugli gvozdeni šporet koji im je neko ugradio u kuhinju. Postaje vruće, toplota zrači preko hodnika i malčice u sobu u kojoj leži Raza. Kuhinjski zidovi su pocrnili. Mikica kuha riblju čorbu od haringi s paradajz-sosom iz konzervi koje je dijelila Humanitarna pomoć. Nada se da niko neće da se mršti. Nekoliko komadića crvenog luka razdijeli na sve tanjire, to su vitamini. Kad bi ipak mogla ponovo dobiti bijelog luka.

*

Pomalo sam bez daha stigavši do ulaza njihove kuće. Jer tu se prethodno prođe jedno otvoreno raskršće i ulica koja se penje, zaštićena betonskim i gvozdenim pločama od viđenja sa brdâ. Kućni ulaz je oštećen. Kraj ulaza postrani postavljen jedan putnički automobil, jedan zarđali štit. Neko pomenu da je na prvim stepenicama u kući poginuo jedan čovjek. Penjem se uvis do trećeg sprata. Vrata svih stanova imaju kvake i s vanjske strane.. Kad Vladimir spava u podne, na vratima visi cedulja: Molim da ulazite bez kucanja. Dijete spava. Naveče, pak, on ne spava dok je posjeta tu. Posjeta donosi svijet u kuću.

Sarajlići su moja večerna porodica u Sarajevu. Kad se smrači ljudi streme u blizinu svojih stanova. Svi se drže policijskog časa. Ali ja od Sarajlićâ mogu preko dvorišta i kasnije stići do mojih domaćina. Pokucam, otvorim, uđem. Sjaj svijeće treperi kroz stakleno okno kuhinjskih vrata. Porodica i jedna gošća sjede tu. Raza me tiho zove iz polutame svoje sobe. Glas joj je mekan i zvučan kao kod njenog brata Izeta. Sjedam na ivicu njenog kreveta, prije no što me Vladimir otkrije i odvuče u kuhinju.

Gledamo na mutno osvijetljeni prozor i govorimo o Firenci, gdje je Raza doživjela jednu ljubav i jedan rastanak. Kad je svog dragana bila otpravila sa perona i već stajala u vozu, vidjela je kroz prozor jedan drugi par koji se opraštao u velikom bolu. Potom ta žena dođe baš u njen kupe te su na dugom putovanju kazivale jedna drugoj svoje priče. Kasnije su se ponovo susretale na konferencijama, ona kao prevoditeljica, druga spisateljica, i nikad nisu dale do znanja da su se sjećale te vožnje vozom.

Ona priča i nešto o stanu prekoputa, koji pripada jednoj srpskoj porodci. Žena je na početku rata pobjegla sa djecom, muž kasnije dobio oročeno iseljenje, do decembra. Sigurno da neće ponovo doći. Samo se malobrojni vraćaju u pakao. Ali bi mu se, misli ona, morala dati fer šansa i čekati do decembra. Izbjeglice ipak opet provaljuju u stan. Samoorganizovana kućna uprava do sad ih je ponovo iseljavala. Ali danas ne. Od danas su novi ljudi u stanu u kome još stoji sav namještaj, knjige, posuđe. Dolaze sa sela. To je druga seoska porodica u kući, izbjegavaju kontakt sa sustanarima. Tako se kuća mijenja.

«Vidite li ženu sa trakom u kosi?», pita me Raza nakon malo vremena. Ona sjedi iza kuhinjskog okna. «Njen muž je dolje u kućnom ulazu pogođen od granate.» Vidimo je u poluprofilu. «To je bilo prošlog ljeta, kad smo ležali pod stalnom pucnjavom i nismo danima izlazili iz podruma. Porodica ima svoj stan u prizemlju, muž je htio brzo nešto uzeti kad je pogođen na prvom stepeniku. Sigurno ste dolje vidjeli tragove granate?», pita me. Da, pukotine u kamenim stepenicama preko kojih se lako može hodati. «On je još živio. Meso mu je visilo je na ogradi spepeništa. Ona je stajala nad njim i neprestano kazivala samo njegovo ime: «Boro, Boro...» Tako nastaje, dok Raza tiho priča, stvarnost rata koja se može pojmiti samo nakratko, u sekundama, čak u centru grada, da ne govorimo o nekom poimanju iz daljine. Kažem Razi: «Sarajevo mi se čini kao grad koji čeka.» Ona odgovara svojim mirnim, punim glasom: «Varate se, Sarajevo ne čeka, ono umire. Zato ne želim da dalje živim, ne interesuje me više šta dolazi potom.» Jedva da još jede, to je njen neoborivi zaključak, donesen tako mirno i nesentimentalno da ljudi oko nje moraju prihvatiti kako mršavi bez jadanja i, ne gubeći interes za svoje knjige, iščezava.

Tu nas otkrije Vladimir. Gdje ti je džepna lampa?, pita i vuče me u kuhinju.

Pričam o svome danu i svim susretima, to je postalo naš ritual. Vladimir pretražuje moje džepove i sve moje stvari. On ne zna tačno šta sam ja, biće koje je neočekivano izronilo i ponovo će nestati. Svjedokinja kojoj mnogo pričaju. Vjesnica iz nekog drugog svijeta koji budi čežnje odraslih. Pominju se imena gradova i ljudi. Čežnju on osjeća, i ona je slatka. Vladimir fino osjeća da posjeta izvana ima neke veze sa nadom.

On sam je najveća nada. To znaju samo drugi koji vire u njegovo blijedo lice s kao noć crnim očima i čvrstim linijama obrva ponad njih. Pjesnik i njegov unuk preživljavaju kao dva prisna prijatelja ovo beskrajno vrijeme u zatvorenom gradu i čuvaju se od straha, depresije, beznađa. Vladimir je zagonetni budući život.

Ako mu se samo ništa ne desi.

Sarajevo – Berlin, oktobar – novembar 1993.

(Prevod s njemačkog: Stevan Tontić)



Eleno, kerko Eleno
Odjednom,
usred kanonade,
neko je u susjedstvu
zapjevao "Eleno, kerko Eleno".

Neka prastara tuga odjednom preplavi svu sobu

Sjetih se
kako smo u Strugi pred zoru pjevali tu pjesmu,
sjetih se
čitavog našeg života ispunjenog pjesmom,
i - rasplakah se...

Izet Sarajlić