Znala je tako satima sjediti na fotelji pored prozora, gledajući u ništa. Na momente su joj navirale misli. Mislila je o samoći i bespomoćnosti koja ju je počela obuzimati danima prije nego je izdahnuo dok je sjedila pored njega i čekala… , prije nego je ostala doista sama.
Mislila je: „Isuse, kako su ukrasili kovčeg… Prekrasno… Kako su mirisale one ruže… Božanstveno… Kako veličanstven sprovod… Koliko puno ljudi… Zar smo imali toliko puno prijatelja…“
Maria nije plakala na pogrebu. Kao da je sve suze isplakala dok ga je gledala kako se pati u onim zadnjim danima. Kao da je svu muku oplakala u samoći prisjećajući se redom svega proživljenog u proteklih 40 godina koje su proveli zajedno, u dobru i zlu.
 Zašto bi Marija i dalje plakala? Suze ga ionako više ne mogu vratiti. Osim toga, osjećala je apsolutnu sigurnost da mu je sada dobro i da je sada sve riješeno onako kako se trebalo riješiti. Po božjem planu i volji. Osjećala je duboku zahvalnost, a u neku ruku i ponos na samu sebe i svoju hrabrost, ustrajnost i strpljenje u danima kada je bilo najteže.
Mislila je kako bi najvjerojatnije zaplakala da se i kćer, Tanja,  ipak pojavila na sprovodu, da je dovela unuku. Mislila je, ali nije bila sigurna. Nije bila ni sigurna da se doista nije pojavila. Sve se odvijalo kao kroz neku maglu. Nestvarno. Kao u oblaku. Znala je da ju zet nije volio. Znala je i zašto. Vido je tu neizbrisivu sličnost  mladog i svježeg lica svoje žene i starog naboranog lica nje, njene majke. Plašila ga je sama pomisao na ono što njegova žena može s vremenom postati.
Mislila je o mogućnostima i detaljima koji bi sve učinili da sve ne bude upravo onako kako je bilo, nego bolje, pametnije, drugačije. Razmatrajući gotovo svaki detalj, na kraju je svaki put došla do istog zaključka; da sve ima svoj neki smisao i  redoslijed upravo onako kako se dogodilo. Kao da bi i najsitnija sitnica drugačje smišljena, učinjena ili darovana nekom višom silom, zapravo samo poremetila taj sklad i smisao svega.
Sjedila je u starom izlizanom naslonjaču, smirena, sama, bez želja, bez ambicija, bez ideje o onome što donosi sutra. Kao da joj je postalo svejedno, otkad se nema više o kome brinuti, a briga o sebi se svodila samo na one najosnovnije potrebe.
Mislila je, što još treba jednoj staroj ženi koja je doslovce proživjela život u svim njegovim aspektima. I kako se dragi Bog pobrinuo da upravo ona ostane sama, ovdje, poslije njega, a ne obrnuto. Jer ona je uvijek znala puno bolje podnositi samoću od njega. On se nikad nije znao nositi sa samoćom. A bila je i tjelesno zdravija od njega ovih nekoliko zadnjih godina. On je bio bolestan i slab. Ona je bila jaka. I još uvijek je, mislila je...
Sjetila se kako joj je bilo teško kad ju jednog dana više nije ni prepoznao, a brinula se o njemu i njegovala ga kao bebu. Ponekad je pitao: “Gdje je moja Marija?” Odgovarala je u suzama: “Ovdje sam, ja sam tvoja Marija…” Pažljivo i nježno mu je namještala jastuke, masirala mu ruke i noge, tepala mu kao što je nekad tepala njihovoj djeci dok su bili mali i razmaženi. Njega je razmazila bolest, a njena pažnja i predanost još više. Postao je poput djeteta, koncentrirano je gledao crtane filmove i smješkao se i smijao i kad nije bilo ništa smiješno. Danima je bio u svom nekom svijetu u koji ona više nije mogla doprijeti. I Marija je tada bila u svom svijetu u kom se sve vrtjelo oko njega. Osjećala je da je to njen zadatak, njen smisao, njena bogomdana svetinja – biti tu za njega, brinuti se, ne posustati…
Kad su joj predložili da ga smjesti u dom ili u bolnicu, odbila je: „Neka ga sa mnom, ja to mogu, volim ga i trebam pored sebe bez obzira na okolnosti… Ja to želim i on želi umrijeti pored mene, nigdje drugdje… I nikako drugačije, mira ne bih imala. Drugačije se ni neću moći oprostiti s njim.“
I sve je teklo nekako mirno i skladno i toplo. Čak je i samoća imala smisao. I ona polusamoća pored njega, i ova sada naoko potpuna samoća sada kad više nije fizički prisutan.
Sjedila je i mislila: “Evo, sama sam, ali kao da je tek sada još više sa mnom, nego prije dok je bio živ. Kao da je najviše prisutan i kao da sam najmanje sama upravo onda kada nema drugih ljudi oko mene… Tek u osami mogu uživati njegovu blizinu… Sad razumijem što doista znači bliskost i povezanost koju ni smrt ne može narušiti… Zadovoljna sam. Sretna sam. Hvala Bogu na ovom životu koji je neopisivo lijep…“
U tom trenutku začula je kako se otključavaju vrata od stana. Prenula se, kao iz sna. Najradije ne bi ni ustala iz tog mira i blaženstva, no nešto nevidljivo i moćno ju je potaknulo da se ipak pokrene prema vratima…. I njena unuka joj dotrča u zagrljaj: „Bako, ja sam... Tvoja Nataša… Na sprovodu me nisi ni vidjela, toliko si tužna bila… A mama te držala ispod ruke, a gledala si je čudno kao da je ne poznaješ i pitala si je zašto nema moje Tanje… Znam da si htjela svoj mir poslije svega… Ali, zabrinule smo se… Ne želimo da budeš sama, a imaš nas…“.  
A Mariji potekoše suze od ganuća. Samoća je ponekad lijepa, a postoji i ljepše, od samoće… A to je kada znaš da postoji netko tko se brine da ne budeš usamljen, ostavljen, zanemaren… Zato i jesmo tu, da ne budemo sami sebi, već jedni drugima...