Jedan čovjek je za vrijeme zlatne groznice odlučio prodati svu svoju imovinu da bi kupio opremu za kopanje zlata i osigurao hranu za ovaj poduhvat. Otišao je u planine zajedno sa drugim kopačima i krenuo u potragu za zlatom. Dani su prolazili, a on nije pronašao ni trunku zlata. Prolazili su mjeseci i godine, on je postajao sve siromašniji i siromašniji i na kraju je ostao bez ičega. Razočaran posle svega, riješio je otići u jedno napušteno mjesto, gdje su ostale prazne barake, i tamo umrijeti. Kako se osjećao veoma usamljenim na tom pustom i sumornom mjestu, odlučio je otići negdje u prirodu. Stigao je do jednog potoka, koji je tekao pored divne livade do koje je bila šuma. Tu je stao i promatrajući ovaj predivan prizor prirodne ljepote koje nam je Bog podario, odlučio je tu napraviti sebi jednu malu kućicu. Kako je bilo toplo vrijeme, iskopao je rupu pored potoka i počeo praviti cigle od te zemlje i sušiti ih na suncu. Od njih je kasnije sagradio malu kućicu na sred poljane. Došla je zima, a on je, onako izmoren i razočaran, umro od gladi i hladnoće. Od tada je prošlo puno vremena i jedan mladi bračni par je odlučio kupiti taj plac i sagraditi na njemu kuću, jer im se jako sviđao dio grada. Sagradili su kuću, ali im je smetala ta neugledna kućica na sred livade, pa su odlučili srušiti. Kada su je počeli rušiti, primijetili su da u ciglama nešto svjetluca na suncu. Odnesli su ciglu na analizu i ustanovili da je razlog tome zlato. Mjesto odakle je vađena zemlja za te cigle bilo je bogato nalazište zlata. Na tom mjestu kasnije je otvoren jedan od najvećih rudnika zlata. Zamislite koliko jedan čovjek može biti slijep pored očiju i ne vidjeti bogatstvo koje tako dugo traži. Čovjek je umro od gladi u kući od zlata.

Zato vas molim da i vi ne budete slijepi. Otvorite oči!

Dva zidara