Reci ranije . . .

On je bio ljudina, jaka glasa i odlučnih pokreta. Ona bijaše nježna i osjetljiva. Uzeli su se. On se trudio da joj ništa ne manjka, a ona je pazila kuću i odgajala djecu. Djeca su rasla, poženila se i poudavala, te pošli svojim životnim putem… uobičajena priča.
Kad su sva djeca bila zbrinuta, ženu je uhvatila neka tuga, sve više je slabila i propadala. Kako više nije uzimala hranu, pala je u bolesničku postelju.
Njen muž je bio zabrinut i odveo je u bolnicu. Oko nje su se trudili ljekari i poznati specijalisti, ali nisu mogli pronaći uzroke bolesti. Samo su slijegali ramenima i mrmljali: ¨Hm, hm…¨ Na kraju je jedan od njih pozvao muža u stranu i šapnuo: ¨Ja bih rekao… da vaša supruga… jednostavno više nema volje za život¨.
Čovjek nije ništa odgovorio. Sjeo je uz krevet i uzeo ženu za ruku... njena se ručica izgubila u njegovoj ogromnoj šaci. Pogledao ju je i dubokim odlučnim glasom rekao:
¨Ti nećeš umrijeti!¨
¨Zašto?¨ upita ona jedva čujnim glasom.
¨Zato jer si mi potrebna!¨
¨A zašto mi to ranije nisi rekao?¨



Nemoj nikada čekati sutra da nekome kažeš da ga voliš. Reci to odmah. Nemoj reći: »Moja majka, moj sin, moja žena... to već ionako zna«. Možda i zna, ali nikad se niko nije umorio slušajući voljenu osobu koja joj to ponavlja? Ne gledaj na sat. Uzmi telefon i reci: »Ja sam, želim ti reći da te volim«.
Stisni ruku osobi koju voliš i reci: »Trebam te! Volim te, volim, volim te...«.
Ljubav je život. Zemljom hodaju živi i mrtvi, razlikuju se po ljubavi

Dva monaha

“Dva monaha peru u vodi svoje zdjelice, kad primijete škorpiona koji se utapa. Jedan od njih ga izvuče na suho, ali škorpion ga prilikom spašavanja ubode. Monah mirno nastavi prati svoju zdjelu, no nakon nekoliko minuta isti škorpion ponovno upadne u vodu. Monah ga opet spasi. Škorpion ga i prilikom ovog spašavanja ubode.

- Pa, zašto ga nastavljaš spašavati iako znaš kako je u škorpionovoj naravi ubadati? - drugi monah upita prvog. - Zato što je u mojoj naravi spašavati, mirno odgovori prvi i nastavi prati svoju zdjelicu od hrane.”

Budi ono što jesi...

Sara, sredovječna žena leži u bolnici nakon infarkta. Dok je bila na operacijskom stolu, klinički umre i sretne Boga. "Jel mi došao kraj?"- prestrašeno upita.
"Ne" - nježno odgovori Bog. "Imaš još nekih 30, čak 40 godina."
Kad se povratila u život, a potom i ozdravila, Sara odluči ostati u bolnici. Napravi face lifting, liposukciju, podigne grudi, učvrsti trbuh, oboji kosu u drugu boju...
Kad joj je ostalo još toliko godina, zašto ne bi izgledala kao da joj je 25?
Na izlasku iz bolnice pogaze ju jureća ambulantna kola. Ponovno se nađe pred Bogom.
"Zar mi nisi obećao još 30, ili 40 godina života?" - pobuni se odmah.
"PA, NISAM TE PREPOZNAO!"- odgovori Bog!

Možemo li uživati i biti sretni "U svojoj koži"? Često zamišljamo da je sreća negdje drugdje; i život potrošimo u besmislenoj potrazi za izgubljenim rajem, preskačući od jedne do druge mogućnosti poput pčela, od cvijeta do cvijeta, a da niti na jednoj nismo osjetili treptaje naše duše. Za to kao da nismo imali vremena - žurilo nam se. A sreća nam je poput pijeska curila kroz ruke.
Raj je u nama! U našem osjećaju da nosimo u sebi mogućnosti neslućene radosti u svakodnevnim ljepotama koje tako rado nazivamo sitnicama. U sigurnosti prijateljstva, nježnosti zagrljaja ili iskrenosti rečenica koje prije nego što ih izgovorimo prolaze kroz naše srce, kao kroz filter ljubavi pronalazimo ljepotu postojanja.


NEK NAM ŽIVOT BUDE LIJEP - BUDIMO ONO ŠTO JESMO!!!

Ružna ruža

Bila jednom jedna prekrasna djevojka, vladarova kći. Došlo joj vrijeme za udaju. Nagrnuli prosci sa svih strana, ali djevojci se nitko od njih nije svidio: ni sinovi kraljeva, ni vezira, niti bogatih trgovaca. Sve ih je odbila.

Živio je u toj zemlji jedan zgodan, dobar, ali siromašan mladić, koji ju je također došao zaprositi. I njega je odbila.

I onda taj zgodan i siromašan mladić ode na rad u stranu zemlju, obogati se i nakon puno godina, vrati se kući. Poželje vidjeti onu djevojku i uputi se prema njezinoj kući. Približivši se, ugleda nekog ružnog, oronulog čovjeka, koji upravo bijaše izlazio iz kuće. Na svoje veliko čuđenje, dozna da je to muž negdašnje krasotice! Naravno, čim susretne ženu, odmah je upita kako to da se odlučila udati za takva čovjeka.

Na to ga ona odvede do prekrasna ružičnjaka iza kuće, pa reče:
donesi mi najljepšu ružu u ovom vrtu, ali pod jednim uvjetom: dok budedš tražio koja je najljepša, ne vraćaj se unatrag!


Mladić krene. I baš kad bi pomislio da je vidio najljepšu ružu, ugledao bi drugu. Pružio bi ruku prema njoj, tada bi vidio još ljepšu...dođe tako do sama kraja vrta. Tu nađe jednu ocvalu, uvelu ružu, ubere ju bez nade i odnese. Kad ju je žena vidjela, upita ga prisjećajući se ruža što ih je sama birala:
jesi li sada shvatio?

Kutija poljubaca

Početak priče ide daleko u prošlost kada je otac kaznio svoju petogodišnju kćerkicu jer je izgubila neku vrlo dragocjenu stvar. Novca je u tom vremenu bilo vrlo malo. Bilo je božićno vrijeme. Slijedećeg jutra je djevojčica donijela mali poklon i rekla: "Tata, to je za tebe."
Tati je bilo vrlo neugodno, ali kada je otvorio kutiju i vidio, da unutra nema ničega, jako se naljutio. Kćerkicu je prekorio: "Zar ne znaš ako nešto pokloniš, očekuje se da se u kutiji nešto i nađe?" Djevojčica ga je žalosno pogledala i suznim očima rekla: "Tata, ali nije
prazna. Do vrha sam je napunila poljupcima samo za tebe." Tata je bio ganut. Kleknuo je pred kćerkicu, jako je zagrlio i zamolio za oprost. Do kraja života čuvao je tu kutiju pored kreveta i uvijek, kada se osjećao izgubljeno i očajno, otvorio ju je i iz nje uzeo jedan nevidljivi poljubac i sjetio se ljubavi koju je kćerka spremila unutra.

Svatko od nas ima kutiju punu poljubaca i ljubavi, koju nam poklanjaju prijatelji, djeca, Bog... Ne postoje važnije stvari koje bi mogli dobiti.
http://www.mojesutra.net/PricaDetalji.aspx?72