Napisat ću priču,moguću i pretpostavljenu, o mome životu.O tome kakva sam nekad bila.Opet pretpostavka ,jer ja imam jako malo sjećanja.

Bila sam lepršava ,vesela,radosna. Bila sam,znatiželjna,brbljava,živahna,svugdje me je bilo.Neustrašiva,voljela sam istraživati,zanimale su me tajanstvene i nepoznate stvari.Voljela sam svoj nos zabosti u sve što se oko mene događalo.Bila sam spontana i nadasve slobodna ,kao ptičica na grani.Jednom sam bila takva....mora da sam bila takva.Sva djeca su takva dok im se nešto ne dogodi.I  odluče…i ja sam jednom odlučila da ne smijem više biti  takva.Koji je to bio dan,koja je to bila godina?.Što me je navelo da sebi kažem,ne to nisam ja,taj dio ne pripada meni?Pa sam ga sakrila ,misleći da sam ga zauvijek pokopala. Koji je to trenutak bio kad sam prestala cvrkutati,kad sam prestala lepršati?Kad sam pokisnutog perja uletjela u kavez,koji se za mnom zatvorio.Tko se to nadvio nad mene optužujući i osuđujući mene takvu kakva sam bila?.Kome nisam odgovarala takva.?Tko me je to naumio prekrojiti i pretvoriti u neko drugo stvorenje?Odjednom sam sve krivo radila,ništa nije bilo dobro,samo su mi se počele brojiti greške.Bilo je ih sve više i više.Zapljusnule su me sa svih strana.Postala sam kriva,hodajuća greška,potištena,depresivna i tužna.Zatvorena u kavezu trpjela sam i trpjela to stanje.Mislila da tako mora biti.Da je to moja sudbina.Da je i drugima isto tako.Da je takav život.

 Onda mi je jednog dana prekipjelo.Upitala sam se tko i zašto me stalno prekorava i optužuje?Otkud mu to pravo?Pa za mnoge stvari sigurno znam da ih nisam ja napravila.Shvatila sam da su  te optužbe lažne i licemjerne,jer me se optužuje za ono što radi upravo onaj tko mene osuđuje.Pa sam poludjela,pobjesnila.Pjena mi  je udarila na usta.Mome bijesu nije bilo kraja.Mogla sam njime nekoga i ubiti.Možda sam stvarno nekome i napravila kakvu štetu.Kome? Ne znam.Ali slutim da je moj bijes doveo do nekih  ružnih posljedica.

 Što se tad moglo dogoditi?Još uvijek ne znam.

 Naravno tek sam tada bila zapravo osuđena i kažnjena.Kažnjena izolacijom,ignoriranjem.Što je bilo ravno smrti.Uronjena u osjećaj osamljenosti,napuštenosti,osjećaja da sam „Pale sam na svijetu“ i da mi jedino smrt može doći na vrata.Ljudi nije bilo,ostavljena sam na milost i nemilost smrti koja se pomalo šuljala u mome pravcu.Strah od smrti natjerao me je da se poklonim“ neprijatelju“, onome koga sam mrzila iz dna duše,ali sigurna sam  nekad i voljela.Morala sam se pokoriti.

 Reći-Žao mi je ja sam kriva.-lažno i licemjerno.-Primi me nazad,služit ću ti do kraja svog života.-

 Dugo je trebalo ,dok mi je oprošteno moje, zločesto,zločinačko  ponašanje.Napokon ugovor je sklopljen.Trgovina je napravljena.Ti ćeš mene slušati i voljeti a ja ću tebi dati….što….pitam se?....Garanciju da ćeš preživjeti.Više se nikad neću pobuniti.Neću se suprotstaviti jačemu i većemu od sebe.Zauvijek ću imati u svojoj glavi da postoji autoritet kojem moram biti pokorna,da ga moram služiti,ugađati mu.Poštivat ću sve zakone i pravila.Nikad rečeno, neću dovoditi u pitanje….Sloboda je bila dalje nego ikad.Radost,volja i želja za istraživanjem stvarnosti i svijeta oko mene sasječena je u korijenu.Potreba za obranom, i to uglavnom samoobranom ugašena je.Nema više suprotstavljanja i traženja pravde.U kavezu,polomljenih krila, ugašenih očiju,“odrezana“jezika,evo me do današnjih dana.

Samo nije mi oduzeta moć promatranja .I ugašene oči vide,a i poklopljene uši čuju.Snimala sam sve oko sebe godinama.Analizirala to.Slagala kockice.Tražila  i pitala se u sebi kako netko može živjeti i biti živ a ja polumrtva,skoro na samrti?Evo pomalo pronalazim i sagledavam što mi se dogodilo i  tražim način kako da se izbavim i oslobodim.Ovom pričom izazivam onog kritičara i suca da se javi,da opet zagrmi,strogo i autoritativno..Da kaže da ovo što pišem ne valja,da nije istina,da se to nije nikad dogodilo,da nisam u pravu,da sam sama zaslužna za stanje u kojem jesam,da sam nezahvalna.Da jesam,sama sam zaslužna.Tu je u pravu.Odrasla sam, jaka sam, mogu mu reći da mu više ne vjerujem,da znam da laže i da ću odsada misliti na svoj način i na svoju dobrobit,da me više ne zanimaju njegove lažljive priče,nego moja istina,da se više ne bojim njegove prijetnje.Da sam ja sada  odgovorna za svoj život.Može me napustiti,neka samo ode.Pa to i želim.

                             

Otvaram vrata kaveza i kročim u slobodu.

Zalepršam krilima,poletim.

Nitko me ne zaustavlja,

ne viče zamnom,

ne puca iz sve moguće artiljerije.

Slobodno letim,

počinjem i cvrkutati,

radim lupinge u zraku.

Proljeće miriše

sunce mi grije leđa,

vjetar  pojačava  i podržava moj let.

Vratila sam se u život.

Vratilo se ono davno

 zaboravljeno i izgubljeno,

  živahno,radosno ,nevino,

puno vjere i povjerenja dijete.

Kao da godine nisu prošle,

kao da između nas nije

 skoro cijeli jedan život.

Rođena sam drugi put.

Ovaj put rodila sam, samu sebe.

Danas mi je rođendan,

upravo slavim.