Volim putovati.Najdraže mi je sjesti u autobus,krcat nepoznatim ljudima i krenut na put u meni nepozato,novo.Izazov mi je otkrivati novu zemlju koja mi postaje poznata.Izazov mi je autobus pun stranaca,koji odjednom postaje pun prijateljskih,poznatih lica. Maštala sam kako ću putovati svijetom sa svojim mužem,ali godine su prolazile ali od maštanog,a ponekad i planiranog, ništa.Jasno mi je,on je kao mlad dosta putovao,pa sad više nije imao interesa.Rekla sam:“Ja idem..Htio ti ići ili ne“.On to baš nije ozbiljno shvaćao,a vrijeme je prolazilo.Moja želja za putovanjem,ipak, privukla je sam put.Prijateljica me je jednog me dana pitala hoću li ići s njom u Lurd na hodočašće.Razmišljala sam, možda koju sekundu i rekla „Idem.“I ona se iznenadila , mojom brzinom, jer baš nisam poznata kao brza i odlučna . Rekla sam mužu:“ U petom mjesecu išla bih sa Višnjom u Lurd,voljela bi da i ti ideš s  nama.“Odi ti samo,ja ne bih,ne da mi se...“

           olako je pristao misleći da ću se predomisliti.Bio je tek treći mjesec,pa mu je izgledalo još nestvarno daleko..

Uplatila sam sve odjednom,a mogla sam i na rate.U to vrijeme moju mamu je čekala operacija.Trebala je to biti dosta teška i ozbiljna operacija.Tko zna što se sve može dogoditi? I kad će biti operirana? Na kraju operacija je zakazana tjedan dana prije mog odlaska u Lurd..Bila je to operacija koja je trajala od 11 ujutro do 18 poslije podne..Angažirala sam se oko nazivanja telefonom,,da vidim kako je,kako teče operacija.Nikako da završe.Bilo me je i frka.Hoće li se uopće probuditi? Kad je operacija uspješno završila,išla sam s tatom svaki dan na intenzivni odjel u posjete.Ubrzo kako je došla na redovni odjel, rekla sam joj , da idem na put.Gledala me je malo zabezeknuto,ne vjerujući što govorim,ali ništa nije komentirala.

Došla je i nedjelja ,dan pokreta. Kretalo se u pola noći,s nedjelje na ponedjeljak.Počela me hvatati prehlada,šmrcala sam,malo me grlo stezalo i drmala lagana zimica.To je bilo i vrijeme panike oko svinjske gripe,pa se moj muž prilično angažirao, da me s njom zastraši.O svemu što se pisalo ili što je čuo, bila sam obavještana.Mislim da su neki gimnazijalci, koji su se vratili s maturalca od nekud iz Španjolske ili Francuske, završili u karanteni.Uglavnom,panika oko svinjske gripe,a ja idem u Francusku u „leglo zaraze.“.

Dogovor je bio da dođem u Dugo Selo,jer se išlo s njihovom crkvom. Muž me je dopratio do vlaka.Kod rastanka bilo nam je muka i jednom i drugom.Kao da se rastajemo zauvijek , kao da idem na kraj svijeta.Vozila sam se vlakom,čula sa Višnjom koja me je na stanici čekala...Trebalo je još 15 minuta i tamo sam.

                             Kad vlaka stane.Stane i stoji.Ljudi oko mene pitaju se što se dogodilo.Nitko ne zna.Kad se vrata otvaraju i neki čovjek nam javlja da je došlo do nesreće,netko je stradao pod vlakom,čak se čini da se sam bacio. Što sada? Višnja čeka,autobus kreće u ponoć,a ja zaglavila u vlaku. Lurd je sve dalje i dalje.Uto stiže informacija,ne znam od koga, da se nismo daleko odvezli od Sesvetskog Kraljevca ,da siđemo,tko hoće, i pješice se vratimo unazad .I tako sam krenula s grupom ljudi iz vlaka .Mogu reći da je to bilo baš avanturistički .Mrak,mjesec,zvijezde.Atmosfera ko iz Šegrta Hlapića.Nazvala sam Višnju i rekla da dođe,ako može, po mene u Sesvetski Kraljevec.Nije se usudila sama,ne voli vozit noću,pa je otišla po sina.Malo sam ih čekala,ali stigli su na vrijeme.

Napokon sjele smo u autobus.Krenuo je točno u ponoć.Tu noć nisam spavala.Ni sljedeću.Noću smo se vozili,prelazili po 500 kilometara,a danju razgledavali i naravno,išli na mise. Prošla sam Milano,Lion,Tours,Avignon,Lurd,Nicu,bila na Azurnoj obali,Padovi..Nevjerojatan i čudesno pustolovan osjećaj , biti tako daleko od kuće.

Koliko sam sam prepreka imala,što mi je sve stalo na put ,da ne odem,da ostanem u sigurnom, toplom domu.Sve sam ih preskočila.Od prehlade više nije bilo ni traga.U Lurdu bilo je hladno, a ja sam uronila u ledenu svetu vodu.Ni od svinjske gripe ništa, a bila sam na trgu sa više tisuća ljudi iz cijelog svijeta, na noćnoj procesiji sa svijećama .

Oduševljena,puna dojmova, sretna i zadovoljna vratila sam se u Zagreb.Muž je jedva čekao da dođem i ovaj put je došao pred mene u Dugo Selo.Rekla sam mu “Meni se putovati sviđa,hoću li nastaviti ići na hodočašća sama ili ću ići s tobom na putovanja to odluči sam.Hoćeš li sa mnom ili ne?Ja idem.Meni nije svejedno,radije bih išla s tobom,ali to ostavljam tebi na volju.“
Vidio je da se ne šalim i odlučio da dalje idemo skupa.Već smo bili na par putovanja. Uskoro idemo na put,samo čekamo proljeće.Sezona putovanja je otvorena.

                             
Svaki put kad nešto želim,a ne mogu doći do toga,jer postoje prepreke,sjetim se Lurda i sve se odmah posloži kako treba i ostvari.