43. PREPOZNAJEM GA PO OSJEĆAJU

 

Sastali se ljudi da pričaju o Divnomu. Mnogi su Ga već bili sreli, bilo pod jasenom, bilo na cesti, bilo u snu. Opisivali su njegovu kosu boje lješnjaka, oči nalik na zelene žeravice, kretnje kao u  večernjega labuda, riječi kao... ni u koga.

Među onima koji ga nisu sreli, bila je jedna žena, koja je vrlo tiho kazala:

“Svi pričate o onomu Njegovu liku, koji se može vidjeti očima, čuti ušima, dodirnuti rukom. Ali taj dio je kao i u nas – danas je ovdje, sutra više nije”.

“Nego o kakvu bi drugom liku ti...”?

“O Njegovu pravom liku. O liku s kojim je uvijek tu. Ja taj lik prepoznajem po osjećaju”.

Ljudi su bili spremni potcijeniti, podsmjehnuti se...

“Osjećaju”?

“Da”, bezazleno će žena. “Siđem, recimo, do potoka da zahvatim vode. I odjednom osjetim da je voda živa kao i ja. Da i ona mene osjeća. Osjetim kako kuca srce u kamenu. Sve pojačano, sve blisko, sve povezano. Onda znam: On je tu”.

Ljudi su šutjeli.

“Odem na tržnicu, kupujem, šetkam, gledam. Odjednom vidim: svi ljudi svijetle. Ne čujem više što im govore usta, čujem što im govori duša. I voće svijetli. Svijetle mrkve, krumpiri. Onda znam: to je On”.

Ljudi su i dalje šutjeli. A potom jedan poučljivo rekne:

“Dobra ženo, ne može se reći: to je On. Nije On ni krumpir ni mrkva. Niti prodaje, niti kupuje. Kad ga jednom budeš srela u tijelu i liku, drukčije ćeš na Nj gledati”.

Ali žena izjavi:

“Vi mislite da ste Ga sreli zato što vam se pokazao onakvim kakvima sebe vidite i shvaćate! Ali meni se pokazao onakvim kakvom ja sebe vidim i shvaćam. Ja nisam ovo tijelo, koliko i nisam ova haljina na njemu. Naprotiv, ove mi oči smetaju da Ga vidim kakav On uistinu jest. Zato Ga gledam osjećajem”.

 

 Nezakovani su pomalo smetnja, zar ne...

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (neobjavljeno)