Pištolj mu je lagano, nekako prirodno ležao u ruci, ali mu nije ulijevao snagu i sigurnost koju je očekivao od njega i Krešimir se naljuti na samog sebe: baš je jadni slabić! Ima pravo njegova okolina, kad kažu da nikad ništa od njega. Lice mu se razvuče u vučji osmjeh, a misao bljesne: ipak, ovog ih puta čeka iznenađenje! Nikad više neće dozvoliti da ga život nasumično baca na sve strane...

 

    Malu poslovnicu pošte zapazio je jedne kišne jesenje večeri, dok se silno umoran vraćao kući, nakon desetsatnog radog dana. Slučajno je pogledao unutra, u osvijetljeni prostor. Dvije mlade djevojke, oko dvadeset i pet, njegove vršnjakinje i nitko više. Stajale su iza drvenog i ostakljenog pulta, brojale novac i smijale se, razgovarajući o nečem. Trenutak opuštanja. Nekoliko ih je trenutaka promatrao izvana, stojeći mirno i strpljivo na kiši, a misao o lako zarađenoj lovi zaleluja poput izmaglice ispred njega u crnoj večeri. Nekoliko sekundi divljeg uzbuđenja i sve bi bilo gotovo! Konačno, sve je bolje nego se ovako ubijati iz dana u dan! A često je i bez ovakve zarade, potpuno švorc i bez posla i bez nade da će ga u dogledno vrijeme pronaći!

    Raditi deset sati na gradilištu ni malo nije lako: poslodavci su pravi goniči robova, izvuku i posljednji atom snage iz čovjeka, iscrpe ga, sažmu poput spužve! Sasvim iscijeđenog, nemilosrdno ga odbacuju: dugačak je red onih koji čekaju na bilo kakav posao, na bilo kakvu zaradu! Nema milosti na gradilištu, nema čovjekoljublja!

    Ojačao je, fizički, mnogo ojačao. Ali se sve ostalo u njemu slomilo, očajavalo. Zar će ovako ostatak života? Bolje crknuti, nego se ovako mučiti! Ni za što nema vremena! Samo za posao i spavanje! Na to mu se sveo život: rad i spavanje! Poput stoke! Kući dolazi toliko umoran, da se jedva istušira, sruši u fotelju i pobaca halapljivo večeru u sebe, koju mu spremi mama. Ni ne opazi što jede, toliko je umoran! Ni jedan film ne odgleda do kraja! Jednostavno zaspi od umora: može film biti uzbudljiv do ludila, umor uvijek pobijedi. Umor, silan umor. Njegovo drugo ja!

   Pištolj je kupio na crno, jeftino. Isprobao ga je u šumi, jedne sunčane nedjelje i iznenadio se otkrivši da je odličan strijelac. Prirodni talent. Konačno da i on pokaže neki talent! Zabavljalo ga sve to, pa ga je i to iznenadilo. Može se zabavljati na svoj račun: još ima nade za njega. Dok je ispucavao šaržer za šaržerom u šumi, daleko od radoznalih očiju, u mislima se vidio kako sa ispruženim pištoljem prijeti onim mladim poštanskim službenicama, otima im lovu i bježi ulicama, već pomno zacrtanim i upamćenim putem.

 

   Došla je ta večer, petak, kišica i opet pada, lagano mrmori, pere ulice, ali ne može sprati svu prljavštinu: previše je ima. Krešimir stoji u sjeni i gleda poštu: nikog nema, blizu je sedam, uskoro će zatvoriti i sad je pravo vrijeme. Jedna djevojka prelazi ulicu: krenuti će kad ona nestane sa vida.

   Iznenada, kao da je pao sa neba, jedan automobil silnom brzinom juri i Krešimir u treptaju oka shvaća: udariti će u djevojku, pokupiti je sa mokre i klizave ceste! Vozač bjesomučno trubi, mora da je legao na sirenu! Djevojka ukočeno, paralizirana, stoji na sred ceste i širom otvorenih očiju gleda uplašeno u pomahnitalo vozilo! Usta joj se otvaraju: krik ne izlazi. Smrznuta vječnost.

    U tom djeliću, kao da je vrijeme stalo, automobil se ne kreće, djevojka ne vrišti, samo sirena para mokru noć i Krešimir u dva dugačka skoka, ni ne znajući što radi, nesvjestan svojih koordiniranih pokreta, prilazi djevojci, grabi je oko struka i baca se sa njom prema pločniku, dalje od mahnitog, ubojitog vozila, koje projuri pored njih: zrak se oko njih uskovitlao, automobil nestaje u noći, sirena se brzo udaljava i već je gotovo nečujna.

    Krešimir ustaje i pomaže uplašenoj djevojci ustati. U tom trenutku ugleda crni metal kako se sjaji na mokrom asfaltu: pištolj! Ispao mu je, dok se bacao prema djevojci. Brzo, poput napada zmije, pruži ruku, zgrabi ga i sakrije pod crnu kožnu jaknu. Pogled mu se zaustavlja na maloj pošti: smijući se, djevojke zaključavaju vrata i odlaze u noć: slobodni je vikend ispred njih i radosne su zbog toga! Nisu ni primijetile dramu koja se odigrala prije nekoliko trenutaka.

 

   Kafić je prijatan i toplina je u njemu ugodna, opuštajuća. Izabrali su stol u kutu, naručili kavu i votku: sjedili i gledali jedno u drugo.

   - Zovem se Irena i jako sam ti zahvalna - reče djevojka, otvoreno ga gledajući zelenim očima. - Spasio si mi život! Najvjerojatnije!

   - Pretjeruješ - reče on skromno.

   - Ne pretjerujem - odgovori ona i ustane. - Idem se očistiti, tek sad vidim da sam sva prljava.

   Dok odlazi prema toaletnim prostorijama, Krešimir uživa u njenom hodu, dugom koraku, pričanju bokova. Lijepa mala. Dopada mu se. Odavno nije uživao u društvu žene. Kad nemaš love, baš se i ne lijepe na tebe. Nasmiješi se na tu misao, gledajući kako se Irena vraća, osmjehuje mu se, sjeda nasuprot njega. Zbilja je ljepotica! Ona pruži ruku preko stola, stisne Krešimirovu, čvrsto, toplo, a opet blago i, gledajući ga otvoreno u oči, reče mu tiho:

   - Vidjela sam što si pokupio sa ceste i sakrio pod jaknu! Molim te, molim, zaboravi na tu glupost!

   Iznenađen, dotučen trenutkom nježnosti, topline, Krešimir samo klimne, spusti glavu, a ona mu dugim prstima nježno prođe prstima kroz mokru kosu.

 

"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".