14. PRELIJEVANJE PREKO RUBA

 

        “Što se mene tiče, ja sam se za Tebe udala”, rekla je seoska krasotica Strancu. “Druge me udaje više ne zanimaju”.

        “Što se Mene tiče, ja sam s tobom odvajkada vjenčan. Samo što ti to nisi znala“, odgovorio je Stranac.

        Proslavili su svadbu. Malo na oblaku, malo na njivi.

        Kad je Stranac otputovao u zamorske zemlje, krasotica je samotovala, i pomalo tugovala.

        “Znam da si tu”, govorila je put ormara, štednjaka, postelje. “Ali moje oči to ne znaju, a ni moje ruke...”

        Jednoga dana, ne mogavši više trpjeti očinju samoću, ona pristade da joj udvara neki naočit veleposjednik, sve zamišljajući da je on bar malo Divan.

“Da, da, u svakomu prolazniku stanuje domaćin”, uvjeravala je sebe.

I zbog toga jedinstvenog domaćina, ona pripusti došljaka k postelji i stolu. Pritom joj je srce prigovaralo, a ruke su se, i uši, i oči pravdale srcu kako su znale. Budući je krasotica zbog toga pravdanja razvila pomalo neudobnu ćud i nepredvidljivo vladanje, onaj se naočiti pripuštenik nije osjećao lagodno s njom, pa je i on jednoga dana uzeo put pod noge.

        Po njegovu odlasku, krasotica je neko vrijeme tmurila.

“Ovo je kazna za moj grijeh nevjere”, komešale se u njoj misli. “Napustio me nepravi, s kim sam iznevjerila pravoga”.

No svejedno, s odlaskom krivoga, njoj je odlanulo.

Jedno je vrijeme bila spokojna i ponizna, sve dok nije natrapala na još jednoga naočitoga prolaznika. Popustila je očinjoj samoći, praznini među rukama, i nadi da će njezin nemir sada ipak pristati da ga ne bude. Uvela je novoga gosta u domaćinovu kuću, svoju svakodnevicu. No srce joj je i dalje otkucavalo znakove nesloge s tijelom.

        Dogodilo se da je poslije izvjesnoga vremena i taj drugi zamaknuo za obzor, ne mogavši ući u trag zagonetnim provalama mrzovolje u krasotice, kao i njezinim dugim stankama mučaljivosti. Ostade ona po treći puta sama, i dočeka svoju samoću sa starom grižnjom savjesti i s novim olakšanjem, većim od osjećaja gubitka.

        Možda je bilo još takvih gostovanja, ali to i nije više važno.

        Jedne noći Divni joj pokuca na vrata. Je li u tomu času netko od gostiju dijelio s njom postelju, ili nije, i opet nije važno. Ugledavši Divnoga, krasotica se rasplače.

        “Pomislila sam da više nećeš doći”, kriknula je između jecaja. “Ali ne plačem zbog toga. Plačem zato jer sam...”

        “Pa što”, reče veličanstveno njezin oduvjeki suprug, osujetivši početak ispovijedi. “Donesi vina, nevjesto, da se kucnemo, da sjedimo u tišini, i u oči se gledamo”.

Ona siđe u podrum, natoči vina, donese dvije čaše, i sjedne nasuprot Njemu, zadrhtana. Kucnuvši se s njezinom čašom, i zaronivši joj u oči, Divni Stranac prošapće:

“Gledaj sebe kao prenatočenu čašu. U tebi je vino Mojega vinograda, i ničijega drugog. Kad se dvije, tri kapi preliju preko ruba, čaša nije ništa izgubila od pića. A žeđa pijača u tomu joj je nalik”.

 

 

Ako si jednom s Njim vino pila... nijedan ti posao više nije isti.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)