Pred počinak

      Sjedi na krevetu i gleda u njena uspravna leđa. Ona sjedi na klupici, ispred ogledala: četka ravnomjernim potezima svoju dugu, crnu i sjajnu kosu, koju od kad je on pamti, neprekidno sa ludom pažnjom njeguje. Pažljivo prati njene pokrete: pet brzih poteza četkom sa lijeve strane lica, zatim isto takvih pet brzih poteza sa desne strane lice, pa još jednom, pa još jednom...beskonačno...čini mu se. Petnaest godina svaku večer gleda isti prizor. Sto poteza kroz dugu, poput slapa prosutu kosu niz njezina leđa, lijepo oblikovana, čvrsta, uspravna!

        U početku, činilo mu se jako davno, obožavao je njenu kosu, a ona je obožavala njega, sjećao se toga sa tugom. Sad ona obožava svoju kosu, a njega podnosi, osjećao je to. Osjeća to već duže vrijeme i prije nego je Lena ušla u njegov život. Lena je njegova tajna, novi smisao života! Kad  ne bi postojala poslijepodneva sa Lenom, ukradena poslijepodneva, njegov život ne bi imao previše smisla, činilo mu se.

       Lena je bila sušta suprotnost Jani: visoka, dugonoga, duguljasta lica sa sasvim kratko ošišanom plavom kosom, zelenih očiju bademastog oblika, koje su podsmješljivo promatrale svijet.

       Jana je također bila visoka, crnih i vatrenih očiju, koje su ravnodušno gledale na sve oko sebe, nije je zanimao vanjski svijet, bila je zadovoljna svojim malim svijetom i svojoj ulozi u njemu.

       Roko je tražio promjenu i našao ju je u Leni. Nije više mogao podnijeti monotoniju kojom je koračao u braku sa Janom. Neprekidni niz istovjetnih dana! Petnaest dugih godina! U njoj sve više raste zadovoljstvo zbog utabane staze kojom koračaju kroz šumu zvanom brak, a u njemu zbog istog razloga buja nezadovoljstvo, željan je promjene, gadi mu se postojeće mrtvilo, koje ona smatra stabilnošću. Nemaju više ničeg zajedničkog, a što je najgore, ona toga nije ni svjesna.

        "Ni jedan se razuman čovjek nije nikada oženio", riječi Svifftove mu bljesnu u glavi. Žalio je za slobodom, samog je sebe doživljavao zarobljenikom i sve se u njemu protivilo, željelo slomiti okove, disati punim plućima.

    Jana i dalje četka svoju kosu, ne sluteći što se odigrava u njemu. A u Roki raste mržnja, gađenje i na um mu pada još jedna misao velikog pjesnika Byrona: "Dajte ženi ogledalo, nekoliko bombona i ona je zadovoljna". Byron je rekao suštu istinu: Jana je dokaz! Čitav svijet može biti uništen, a ona neće trepnuti: važno je da je u njenoj kući sve u redu, da sve blista od čistoće, svaka stvar je na svom mjestu, sterilna čistoća blješti, a Jana se smiješi, sretna, to je djelo njenih ruku, njena muka...Muka mu je od svega toga! Još jedan potez kroz već sasvim od četkanja sjajnu, blistavu, dugu i crnu kosu.

     Konačno ustaje, nasmiješi mu se, automatski, ne misleći, što Roko dobro osjeća i kaže:

    - Bože, naglancala sam se danas! Trebalo je dovesti u red sve te drvene površine. Tako sam umorna! Spavati ću kao mrtva!

     I jesi mrtva, misli Roko okrećući joj leđa, namještajući se za spavanje, misleći na Lenu: sutra je njezin dan, ukradeno poslijepodne, ukraden trenutak uzbuđenja, razbijena monotonija svakidašnjice, okus života. Mrtva si, jadnice, a da toga nisi ni svjesna!

    Ta  misao udara u njegovoj nutrini dok osluškuje Janino mirno i teško disanje. Zaspala je, a on leži budan pored nje, širom otvorenih očiju zuri u tamu iz koje polako izranja Lenino plavokoso lice zelenih, podrugljivih i bademastog oblika očiju, koje ga zovu, zovu...

"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".