ogledalom se suočavam.... dok stoji preda mnom potpuno gola.
žena. četrdesetdvije, iako se ne vide na tijelu sve te godine.... na rukama piše....
promatram je već dugo, takoreći od rođenja. i čini mi se uglavnom da poznajem je dovoljno dobro.
a opet me katkad iznenadi, začudi, zaprepasti.... pa me navodi da je detaljnije promotrim, rasklopim i ponovo sastavim....
ovako dok je gledam, vidim tvrdoglavu, svojeglavu djevojčicu koja se nije dala odgajati.... no, ipak, nisu digli ruke od nje.... razmažena i divlja istovremeno.... tako su govorili.... ponekad je na dosta grub način provodila svoju volju....
a danas.... danas ona daje i uzima s puno više osjećaja za druge, i puno nježnije, zahvalnije.... i samo ono što je doista namijenjeno upravo njoj.... i zna da ono što treba biti, bit će.... zato ona nije ona koja čeka da se nešto dogodi.... da ne propusti ovo sada, ovo što se upravo događa.... ni svoje povremene zamahe mačem.... da, ima i toga.... ravnoteža.
ne znam više koliko puta sam je uspostavljala, svaki put kad ju je život bacio na koljena obeshrabrenu i jadnu.... i bila jedina koja je mogla i smjela čuti njene jecaje u noćima koje su pokrivale njenu bol.... gledala sam kako se svaki put polako i temeljito dizala iz prašine....
no, predobro je znam, da ne bih mogla znati da njen osmijeh najčešće znači radost i da ova žena zna biti i sretna.... puno više no što je patila.... ona je od one sorte koji radije žive tiho uživanje nego glasnu glumu.... u čemu god.... bez šminke, bez maske, bilo tu publike ili ne....
gledam pred sobom ženu koja radi posao koji voli i moram joj priznati da je dobra baš u svemu što čini i da joj sve ide od ruke.... i inače, ostvarila je sve što je do sada zamislila.... iako često nije bila nimalo skromna.... ženu koja uživa ljepotu života.... koja se zna prepustiti.... i zna otpustiti kad osjeti da je trenutak....
nije ravnodušna, nije joj svejedno.... za sebe samu, ona tolerira samo ono što njoj odgovara.... u njenom srcu je mjesto za svakog čovjeka, ali u njenom razumu ne stoji i odobrenje za svaku ljudsku nebulozu....
autentičnost, otvorenost i iskrenost su joj bitnije od bilo koje fascinacije.... „što god činiš i s kim god, ne lagati, samo ne lagati....“
tko jednom izgubi njeno povjerenje, dobit će novu šansu, dakako.... ali ne više s njom.
ne zato što nije spremna oprostiti.... jednostavno, tako je. muljatori ne opstaju dugo u njenoj blizini.... jer kada se frekvencije počnu mimoilaziti, onda to više nije to.... tako se i prijatelji sami od sebe proberu.... sličnosti se doista privlače....
promatram je tako još neko vrijeme i mislim.... izgleda dosta dobro za svoje godine.... iako tjelesna privlačnost više nema za nju toliku vrijednost koju je imala nekada.
pitam se.... da li mi je moguće voljeti tu ženu.... tu koja često ne štedi ničiji ego, a najmanje svoj.... koja je davno napustila sve čopore i ne uklapa se ni u jedno stado....
a još uvijek mi je zagonetka zašto kod nje ne prolaze laži i kako joj uspijeva prozreti svaku neiskrenost.... iako bi joj umjesto tog blagoslova, možda ponekad bilo draže da joj se može smuljati štogod.... jer pouzdano znam da i to neprestano viđenje ispod površine može biti jako zamarajuće.... prigovoriti zna, itekako.... sebi najčešće.... ipak ne zlopamti, ne zbraja greške, ni svoje ni tuđe.... već oprosti i nastavlja dalje svoj put....
gledajući u njenu dušu, nailazim na osjećajnost i suosjećanje.... i ranjivost po kojoj se ne razlikuje od ostalih bića.... tako da.... neka toplina se širi kroz moje grudi.... i jedan osmijeh samo za nju....
i kažem bez glasa, samo ona da čuje: „uopće nije mi teško voljeti te“
bglavac
irida
edin.kecanovic
