Ponovo sam ove noći, hodala alejama sjećanja

i tiho, ne dotičući druge mekano klizila

odajama duša njihovih..I svuda vidjeh

čežnju, beskrajnu čežnju,za uronućem

u topli ocean Ljubavi bezvremene.

I rastužih se, jer shvatih,koliko je 

teško osmjeliti se, i uroniti u sol soli

svoje, u rastapajući bezdan Ljubavi,

koji te u trenu može rastočiti, do

zadnjeg djelića zaborava sebe..Ali..

Tako treba biti..Zaboraviti svoje sve

u sebi, da bi pronašli sebe,kroz Njega,

u svima..Pa tijela kroz tijela zalutaju,

i zaborave da mogu bestjelesno voljeti..

Pa duše, uzdignute, a neslobodne,

u savršenom tijelu, koje je hram njihov

misle da bez tijela mogu voljeti..

Gledam konfuziju ljudskih lutanja, i

zaista shvaćam,da samo treba biti

izronjen iz Oceana Vječnog Jest..

Oplemeniti svaki dodir, pogled,titraj

srca,tom savršenom Ljubavlju bez kraja..

Oplemeniti dušu, da voli tijelom,

Oplemeniti tijelo, da voli dušom..

Mokra, i slana od soli i dodira valova

Moga oceana,zaspah, umorna, u hramu

tijela moga..S nadom, da će sve to

odsanjano,jednom zaživjeti..Da neće

biti tuge, čežnje i lutanja..Jer znam..

Blizu je punina jednine..I trenutak,

kada ćemo prestati sanjati, a početi

živjeti...