Svatko se češe gdje ga svrbi..Bilo bi smiješno da nas nikad ništa ne zasvrbi..Kad bi mogli bez češkanja, bili bi bez tijela naših blaženih..

Ali netko se pred drugima ne voli češkati, onako, iz kulture, iako bi se najradije negdje zavukao, pa se izdrapao kao mali majmunčić.

Ali teže je kad nas zasvrbe naše duševne stvari, duboko, iznutra..

Pa ne možeš dosegnuti mjesto gdje te svrbi, pa se meškoljiš, meškoljiš, dok ne nađeš dobrog češkača, da te pročeška..

Nije loše imati takvog prijatelja, ili suputnika..Koji ti kaže gdje da se počešeš, jer drugačije ne bi imao mira..

Ja uporno govorim o toj pre-potenciji, međutim, ma koliko svrbi, oni koji pate od tog sindroma, nikako da priznaju da ih svrbi..

I plešu i cupkaju pred drugima, koji taj ples shvaćaju kao zabavu..

Neki pobjegnu sa plesnjaka, jer im smiješno bude to samo-mučenje..

A neki dobronamjerno upućuju na mjesto gdje svrbi,ali ne žele češkati drugoga, jer, svatko je svoga tela i duše gospodar...

Zašto uopće treba prepotencija?

Za dokazivanje viška ili manjka potencije?

Prije bih rekla, manjka, pa se taj manjak nekako pokušava nadoknaditi na druge načine..

Isticanjem svojih drugih vrlina, i borbom da prikazujući te vrline sakriju ono svoje najdragocjenije, koje je negdje zastalo u svom razvoju, i ne pomiče se dalje..

Oni koji su potentni, češkaju se bez stida pred drugima, gdje ih svrbi, bez želje da se ističu bilo sa čime...

I nemaju želju biti iznad niti ispod drugih..

Uživaju u svojoj osobnosti punim plućima, i poštuju sve koji svoju snagu raspoređuju kako trebaju raspoređivati..