Gledam ispred sebe, u budućnost i ne vidim ništa. Praznina. Velika praznina! Čemu onda svo to mučenje, natezanje, grabljenje, otimanje...sve mi izgleda nekako u svojoj konačnosti savršeno besmislenim: ako besmislenost može biti savršena. Bilo gdje da pogledam, vidim besmislenost. Pomišljam na odustajanje, na predaju, na odlazak...prekinuti svo ovo sranje koje tako patetično zovemo Životom. Nije to život: dugo je to umiranje, za većinu. Za mene pogotovo!

   Od dana kad je Romana otišla, sve mi se promijenilo, baš kao da sam do sad živio negdje drugdje i sad me odjednom iznenada, bogovi tresnuli ovdje, u nepoznato, jer što kod gledam, ne razumijem. Izgubljen sam. Nema radosti bez nje. Ni života, izgleda. Pomišljam da si skratim muke: živim poput životinje, pa i upotrebljavam takvu terminologiju.  Neljudsku.

   Jutrom ustajem iz navike, najradije bih čitav dan preležao u zamračenoj sobi. Da nikog ne vidim i nikog ne čujem! Sve mi je odvratno i trajna je mučnina postalo moje svakidašnje, uobičajeno, možda čak i normalno stanje. Život bez radosti. Čudno, odrekao sam se svoje najveće radosti, pokera, istog dana kad me Romana radi pokera napustila. Nisam ni taknuo karte, od dana njenog odlaska: ne igram, ne družim se sa kockarima, ne izlazim. Već dva mjeseca traje to neodrživo stanje, koje se ipak nekako održava. Mnogo razmišljam. O Romani. O pokeru. O našem zajedničkom životu. O Romani. I ponovo o Romani...

 

   Prije tri godine, sa dvadeset i sedam, bio sam sretan mladić, bezbrižan, pun poleta, uvijek spreman na izazove. Prije tri godine sreo sam Romanu: poslije besane noći u zadimljenoj sobi, sa kartama u ruci, otišao sam prošetati u park, nadisati se svježeg proljetnog zraka. Dok sam vezivao cipelu koja se odvezala, podigavši nogu na klupu, do mene je dotrčao mali pas, patuljasti jazavčar i zapišao mi drugu nogu. Njegova je gospodarica dotrčala crvena u licu od neugodnosti, prepuna isprika.

   - Još nikad to nije učinio - zbunjeno je ponavljala.

   - Sve je OK! - umirivao sam je. - Ništa se strašno nije dogodilo, samo mi je psić pokazao da me voli.

   Nasmijala se zabacujući glavu, grlo joj se napelo, dok se zvonki smijeh podigao i odlepršao preko zelenih grmova. Dok se djevojka smijala, zadivljeno sam je gledao: prava ljepotica! Visoka, duge plave kose, oči boje lješnjaka, velikih usana, vlažnih, poželjnih. Mislim da sam se istog trena zaljubio.

   Dvadesetak dana kasnije, Romana se uselila k meni, u moj dvosobni stan koji sam naslijedio od roditelja. Kakav je to život bio! U jutro bi me čekala vruća kava, buđenje sa poljupcima...sve ono što nisam nikad prije imao i što mi je nedostajalo, a da to nisam ni znao, i u čemu sam beskrajno  uživao.

   Postojao je samo jedan kamen-spoticanja: za Romanu, za mene ne. Predbacivala mi moj način života: živim od kocke, točnije pokera. Poker je moja igra i bez pretjerivanja mogu reći, da sam i više nego dobar u toj igri nad igrama, u kojoj moraš imati znanje, dobro pamćenje, jake živce. Sve to imam i naučio sam dobro to koristiti. Tri do četiri noći u tjednu provodim za stolom, sa kartama u ruci i na taj način zarađujem za život. Nikada nisam radio u uobičajenom smislu. Prezirem to rano ustajanje, trčanje na posao koji ne voliš, trpljenje hirova svojih šefova! Volim biti slobodan! Sa mojim načinom života postigao sam slobodu i ne moram strepiti pred otkazom, poput većine jadnika koji se batrgaju svom snagom, nastojeći nekako održati se na površini divlje i nemilosrdne rijeke koja se zove život. Ne žive, samo preživljavaju, a to im i jest cilj. Odbijam tako živjeti! Ne mogu podnijeti da netko drugi gospodari mojim vremenom, mojom snagom, mojim umom. I zato kockam. I pristojno živim! Ponekad se zaleti, pa u jednoj noći dobijem onoliko, koliko je nekom jadniku potrebno raditi čitavu godinu, pa i više. Jedne sam zimske noći, pred samu Novu godinu, baš u pravo vrijeme, dobio preko dvanaest tisuća, ali ne običnih, već onih pravih, eura! Predložio sam Romani da je odvedem na skijanje, voljela je to: ja ne skijam, nikad nisam imao prilike naučiti. Njen me odgovor povrijedio i od tog su dana počele trzavice.

   - Ne bih mogla uživati u snijegu - rekla mi je, uzimajući u ruke Tobia, svog psića - znajući na koji si način tu lovu dobio.

   - Pa nisam je ukrao, sto mu bogova!

   - Ali se nisi ni pomučio za nju!

   - Tu se varaš! Gadno se varaš! Čitavu sam noć proučavao tipa i njegov način igre: nemoj misliti da je to lako! Ili jednostavno!

   Nije pomagalo: ostala je pri svome i nismo otišli dočekati Novu godinu na snijegu. Napio sam se te noći, prvi put od kad sam sa Romanom. Ništa nije rekla, samo me u jutro čudno pogledala, dok je stavljala kavu ispred mene.

   Od tada su se periodično vodili slični razgovori. Nije odustajala i uporno me nagovarala da prekinem sa kockanjem i počnem, kako je govorila, živjeti normalnim životom. Sve češće i češće vrtjela se  jedna te ista pjesma. A onda su zaredale prijetnje: otići će, napustiti će me! Nisam vjerovao u to: znao sam da me voli. Kako onda misli otići? Ne odlazi se od nekog koga voliš!

 

   Otišla je. Bez riječi. I sad samujem. I osjećam se neobično, iscrpljeno, bezvoljno. Lutam po stanu i gledam neke sitnice koje je ostavila. Milujem ih pogledom. Svaki put kad zazvoni telefon trzam sa naglo probuđenom nadom. Nikad nije nazvala. Nazvao sam ja nju.

   - Kad budeš prestao kockati i zaposlio se, nazovi me - kratko mi i ledeno reče. - Inače ne razgovaram: svaki ću ti put spustiti slušalicu. Jasno?

 

   Telefon zvoni i odmah mislim na Romanu: nije ona, već Frenki.

   - Imamo veliku ribu večeras - govori mi uzbuđeno. - Tip igra otvoreni poker, a love ima ko blata! Trebamo samo zagrabiti i poslužiti se! Počinjemo  točno u devet! Dolaziš?

   - Dolazim! - odlučim naglo: zar nije svejedno?

   - Budi točan i dobro se odmori - savjetuje mi Frenki: uvijek to govori.

   Spuštam slušalicu i bacam se na kauč. Moram se odmoriti, pokušati malo odspavati. Kasnije ću se istuširati, obrijati, pripremiti za napornu noć. Nastojim ne misliti ni o čemu drugom, osim o pokeru: koncentracija je veoma važna u mom poslu. Uskoro tonem u san...

 

   Na zelenilu stola hrpa novčanica strši u vis. Četiri je u jutro, noć duboka, soba zadimljena, svi smo umorni, svi smo napeti. Igramo već punih sedam sati. Sjedimo mirno, gotovo ukočeno: svi gledamo u hrpu novčanica: privlači pogled poput magneta. Igramo otvoreni poker i znam da sam već sad pobjednik, ali to ne pokazujem. Lice mi je mirno, ne trza se ni jedan mišić, mirno gledam u protivnika. Ispred njega leže karte, četiri sa licem na gore i pokazuju dva kralja i dvije dame: peta i posljednja leži sa licem na dole i znam da  moj protivnik ima "full": peta mu je karta dama. Gledam ga kako unaprijed uživa i pomalo sa prezirom gleda u moje karte: dvica, trica, četvorka, petica, a ona licem na dole je šestica. Sve su iste boje: tref! Imam "fleš", nepobjediv sam, ali se ovaj jadnik preko puta mene nada da nije tako. Sve je uložio, ostao suh! Više nema ništa: čak je i skupocjeni zlatni "rolex" skinuo sa ruke i dodao ga gomili. Čitam mu misli. Pita se: kolika je vjerojatnost da mi je peta karta iste boje? Ne vjeruje u to, ne može vjerovati, ne želi vjerovati...

 

   Izlazim na ulicu, još je noć, nema saobraćaja. U ruci nosim torbicu sa novcem: još nikad nisam ovoliko dobio u jednoj noći. Bogat sam! Istinski bogat! Polako koračam mokrim ulicama kući, prema tuširanju, krevetu: znam da ću spavati do podne, možda i duže. Osluškujem svoju nutrinu i čudim se: nema euforije zbog velikog dobitka! Ravnodušan sam. Prazan. Sjetim se da me u stanu ne čeka Romana i odjednom mi ova torbica nabijena novčanicama, koju nosim u lijevoj ruci, baš ništa ne predstavlja. Hrpa šarenila, ništa više. Nema radosti u njoj. Samo praznina.

   I onda se sjetim one stare: "Sretan u kartama, nesretan u ljubavi". Pružam korak: što prije pod tuš, pa spavati, spavati, zaboraviti, ne misliti...Utonuti u bezdan zaborava.

 

 

   Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.