46. POVRATNI GLAGOLI I PRIDJEVI

 

        “Zlohotiti je povratan glagol”, mrmljao je čovječuljak samotnjak, sjedeći u uobičajenoj jutarnjoj krčmi. “Zlohotan je povratni pridjev. Zlohotno je povratni prilog”.

        U selu su ga pomalo žalili, pomalo prezirali, i nikad nisu od njega krili ni samilost, ni prezir. Takav je dobro došao krčmaru sa svoje sigurne dvije, tri čašice. Na taj ga je način selo, i ne znajući, pretvorilo u jadnička i pijanca nasitno.

        Kad se poslije treće ohrabrio, pozvao je gostioničara. Jer čovječuljak je bio vrlo plašljiv, i nije se usuđivao govoriti ni pod jasenom, ni u vlastitoj kući. Za to mu je trebala čašica, i malo manje pohaban lik.

Gostioničar mu priđe. S licem iza kojega su stajala spremna svega dva, tri izraza.

        “Sjedni”, uplašeno će čovječuljak.

        “Da sjednem? Imam posla, ali neka”, reče gostioničar s jednim od ona tri izraza. Sjedne.

        “Znaš li... jesi li razmišljao, jesi li nekad o tomu slušao... odakle zlo u svijetu”? s mukom ispenta čovječić. I žurno doda, pokazujuži praznu čašicu: “Deder još jednu”.

        Gostiničar mahnu rukom konobaru, i ovaj uhodanim pokretima doklima do stola i natoči praznu treću čašicu. Čovjek ju iskapi, zakašlja se.

        “Što ono reče”? zapita gostioničar. “O svijetu? Nemam ja vremena za svijet”.

        “Ali i tvoja kr~ma je svijet”, izgovori čovječuljak između dva ljuta kašlja. “Uopće, svijet je krčma. Mjesto gdje se skupljaju povremeni i stalni pijanci”.

        “Hm”, reče krčmar trudeći se da nađe pogodan izraz, ali ga ne nađe. “Hoćemo li još po jednu”?

        “Zlohotiti je povratni glagol”, ponovi čovječić. “Zlohotan je povratni pridjev. Zlohotno je povratni prilog. To je to”.

        Krčmar domahnu klimatalu, i ovaj na vlas istim pokretima priđe i natoči petu čašicu.

        “Ovim te ja častim”, reče krčmar.

        “Jesi li razumio”? zastruže glasom čovječuljak, kad je iskapio i petu. Glas je nastavio strugati grlom kao dimnjačarova četka dimnjakom. “Nitko od nas ne traži da budemo dobri, ako ne možemo. Samo da ne budemo zli”.

        “Tako...”

        “A znaš li zašto”?

        “Ne znam”, odgovori gazda, i na lice mu ispliva jedan od ona tri, izraz dosade. Na vlas isti izraz ispliva na lice klimatala.

        “Zato da sebi ne naudimo, budalo”! kriknu bijesno čovječić, i odjednom naraste velik i krupan. Rukavi kaputa dođoše mu prekratki, ovratnik košulje pretijesan. Puceta se siktavo istrgnuše iz rupica, pokazaše se malje na mišićavim grudima. Krčmar se uplaši.

        “Što ti je, susjede”? reče snishodljivo. “Jesam li te nečim uvrijedio? Da znaš, ja nikada nikomu nisam zlohotio”.

        I hitro mu natoči šestu čašicu.

        Ali čovječina sada zabaci čašu za leđa.

        “Rekoh što je trebalo, i sad sam čovjek. Rakija mi više ne treba”, izjavi prezrivo. “Ali tebi će trebati”, doda samilosno.

 

 

       Ako je zlohotno, onda je i dobrohotno: povratni prilog...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)