38. POVIJEST MAJČINSTVA I OČINSTVA

 

        Na suncu se zavrtložila tako silovita oluja da se otkinula od sunčeve vatre, sunula daleko uvis, i tamo se zgromuljala u plameno povjesmo, koje se ludo kobeljalo oko svoje osi. Potom se zgusnula u grumen tvrdoga požara, naposljetku u usijanu planetu. Sunce ju je zvalo da se vrati, ali ona nije htjela. Htjela je iskusiti nešto drugo.

        To drugo uistinu je bilo drugo.

        Najprije su se pojavili vatreni crvi. Oni su navrli iz njezine utrobe i razgmizali se po površju, tražeći što bi i kuda bi. Neki su bili ogromni, prekriveni tvrdim usijanim dlakama. Hranili su se najprije vrelim planetnim mlijekom, koje je teklo u izobilju. Tada je sve bilo u redu i na broju, i nije bilo nestašice.

Ali ubrzo je jednomu od crv-nemani palo na um da bi se mogao hraniti onima manjim i slabijim od sebe. Onda je započeo drukčiji raspored stvari: jedni su gonili, a drugi bježali. 

“Hoćeš li se vratiti”? pitalo je sunce svoju kćer odbjeglicu.

“Neću. Ovo s crvima prolazna je priča”.

I ona se promeškolji svojom dubinom. Poletješe doline uvis, a planine se survaše u nizinu; crvi izgiboše, ostade od njih tek pokoja dlaka. Majčino se mlijeko uskiseli, postade gorko i resko. Ali u njemu se razmnožiše narodi kojima je to mlijeko bilo po ćudi. Tako se narodiše velike i male ribe.

Ali i one ponoviše pogrešku crva: ne prođe dugo, i jurnuše jedne na druge, pobjegoše jedne od drugih. Grdobne su zmije plesale mliječnim oceanom, šibajući repom po kopnu. Tragovi su toga šibanja ostali urezani u kamenu.

“Ovo ne sluti na dobro”, reklo je sunce.

“Oh, neka ne sluti. Ako bude trebalo, pokušat ćemo iznova”, odgovorila je tvrdoglava planetica.

I trebalo je. Morske su se zvijeri tako odale svojemu otkriću da im živ stvor može biti hranom, da se u moru, nekadašnjemu mlijeku, ništa drugo nije ni događalo osim vrebanja, ubijanja, i bijega. To se toliko dalo nažao maloj majci-planeti, te nije mogla na ino, već je promiješala more vatrenom žlicom, rastjerala one najčudovišnije, a manjima ostavila prigodu da se snađu i vrate iskonskomu životu nenasilja.

Neki bjegunci iz mora stadoše se tada brčkati u plićinama oko kopna. Počeše vrvjeti po obalama, a potom, peraja po peraju, gmiz po gmiz, preseliše se na suho.

“Započet ćemo nov život, onako kako nas je majka naučila”, svečano objaviše.

Bili su naseobina novoga duha. Množili su se, i ubrzo stali osvajati šume i polja, pećine i gnijezda. Planeta nikada nije bila vedrija ni bogatija. Sunce je  šutjelo i grijalo.

I dok si dlanom o dlan, krenuše gradovi uvis, a tračnice i putevi ušir, uzletješe neumorne letilice, zaploviše lađe, nadmorne i podmorne. I nikad kraja raznoraznim šarenim veselicama, bančenju zabave i smrti. Onu glavogubnu manu crva i zmijolikih riba dvonožni su žitelji sada prevodili na jezik znanosti, ideologije, i politike, prevodili sve do jasne  neraspoznatljivosti od vrline. Mala se planeta zagleda u prošlost i prošlost joj se pričini boljom. Ta veliki su gušteri barem pošteno pokazivali tko su.

”Što ćemo, kćeri”? pitalo je sunce sažalno.

A odbjeglica se, postiđena, zavukla duboko u svoju utrobu i jecala. Možda prvi puta nije željela znati odgovor. Od njezinih se jecaja stadoše buditi vulkani i zemljotresi. Nasrnuše sa svih strana osvetnički virusi. Otrovni plinovi i poplave. Zrak stade palucati potisnutim bijesom vatre. Igla osovine u zemljinu se tijelu poče izvijati. No ona naprosto nije mogla zaustaviti  svoj strašni plač.

“Siđi, Oče moj”, zamolila je ponizno, između dva jecaja. “Pomozi nam, siđi među nas”.

 

I... nema takve priče kakva je nenapisani svršetak ove.

 

 

         Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5.
(još neobjavljeno)