Budim ga teška srca poslije ponoći......Ne želim to ...sve se u meni protivi....Dan je proveo plačući, moleći da se ga na miru ostavi...

Osjeća ...ovaj Uskrs neće doživjeti....

Pitam se čemu to mučenje....Već je dobro u osamdesetu zagazio....Rak je  zahvatio sve njegove organe...  i ide dalje nezaustavljivo....Do jučer još ga je pamćenje dobro služilo....Sada i ono ga je napustilo...Ne sjeća se datuma svog rođenja...ni svoga imena....

Vidim , muči se...pokušava  sjetiti...

Ponavlja...kući...kući me odvedi.....Ne želim ovdje ostati...

Pogled mu prazan, daleki...

U kojem je svijetu?.... pitam se.....

Zgrabi me za ruku, snažno, očajnički...

Iznenadi me taj stisak.....Izgleda tako krhko i nemoćno.....

"Jesi li došla da me povedeš sa sobom?"- pita me.....

"Povedem? Kuda?"- prošapćem...

"Tamo gdje nema više boli i patnji....Ne mogu više...ne želim."- odgovori mi sa stankama..isprekidano...

Ne znam što da mu odgovorim....

Borim se sama sa sobom...sa moralom i etikom...Borim se protiv regula, naredbi....želje da se pod svaku cijenu produži život...u ime neke proklete statistike....

Ne , kod nas neće nitko umrijeti...ne smije!Mi nismo eksekutivni tim...kod nas nitko ne umire.....

"Upali svijetlo , molim te. Bojim se!" reče mi...

Upalim lampu nad njegovim uzglavljem....Gleda me......

"Bilo je vrijeme....da dođeš po mene, Stefanie...."- prošapuće.

U meni se sve pobuni.....

Htjedoh mu reči:" Ne, nisam ja tvoja Stefanie..."no njegov pogled i osmjeh na licu...prvi od kada ga znam, u tome me spriječi....

" Da , Peter, došla sam."- kažem mu, dok prsti tipkaju broj dežurnog liječnika....

EKG krivulja se izduži, alarm se oglasi....

Vani sniježi....tiho je......Uskrs je pred vratima....