Život je poput putovanja u vlaku. Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, žalosti.

Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga našega putovanja.

Primjerice, naši roditelji...

Nažalost, istina je posve drukčija. Kadli-tadli oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i svoga društva.

Međutim, u vlak će ući druge osobe koje će nam biti veoma važne.

To su naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo te koje ćemo zavoljeti u svome životu.

Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju.

Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć.

Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas sunovraćaju u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili.

Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tome odsječku našega putovanja. Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće, potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon.

Međutim, na našu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih već netko drugi zauzeo.

I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnoga sastanka. I nikad se ti trenuci neće vratiti. Pokušajmo od svoga putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo.

Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima.

Sjetimo se i toga da na svakome odsječku životnoga kolosijeka netko od suputnika može 'iskliznuti' te da treba naše razumijevanje i simpatije.

I mi ćemo možebit 'iskliznuti' s kolosijeka. I vjerujemo da će se netko naći tko će nas razumjeti.

I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s vlaka. Isto tako ne znamo ni kad će naši suputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik uz nas.

Bit ću veoma tužan i žalostan kad moradnem sići zauvijek s vlaka. Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi.

Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu same. Međutim, gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To će me silno radovati.

Usrećit će me činjenica te pomisao da sam im pomogao povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje.

Trudimo se i nastojmo da imamo sretno putovanje te da se na kraju sva muka stostruko isplatila. Pokušajmo da pri silasku s vlaka ostavimo prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.

Svima želim sretno i ugodno putovanje!