Vjeruješ li u mamu

Jedno jutro, nakon dobrog spavanca, probude se blizanci u majčinoj utrobi. Rastežući se i sudarajući se u tijesnoj okolini, počnu se prepirati oko toga postoji li ili ne postoji život nakon rođenja…

Razgovaraju blizanci u majčinoj utrobi:

- Ma daj? Nemoj me zezati da vjeruješ u život poslije rođenja?

- Pa, ovaj… Sigurno postoji nešto nakon tog rođenja. Možda smo sada ovdje da se za to pripremimo?

- Jesi blesav! Život poslije rođenja? To nema nikakvog smisla. Kako bi to uopće izgledalo?

- Ne znam… Volio bih da bude puno svjetla! I prostranstva – a ne tako tijesno kao tu. Možda bismo mogli trčati? Bilo bi zabavno i jesti svojim ustima.

- Ti si lud! Nemoguće je hodati i jesti svojim ustima. Da je tako, onda ne bismo imali pupčanu vrpcu. Ali ju imamo. Kažem ti, rođenje je kraj.

- Ne vjerujem. Sigurno će se dogoditi nešto dobro. Nešto potpuno drugačije od načina na koji sada živimo. Nešto što ne možemo ni zamisliti.

- Ti si stvarno lud. Nitko se živ odande nije vratio! To znači da je rođenje smak svijeta. Osim toga, što je život, ako ne ljuljuškanje u toploj, uskoj i mračnoj okolini?

- Ne znam. Možda ćemo izaći van i sresti Mamu. A ona će se brinuti za nas. Ljuljati nas, hraniti, maziti…

- Mama?!? Ne mogu vjerovati? Ti vjeruješ u Mamu! Pa dobro, gdje bi po tvome ta Mama bila?

- Ne znam. Možda svuda oko nas? Možda smo samo zahvaljujući njoj živi? Možda bez nje ne bismo mogli ni razmjenjivati misli? Mislim da bez nje ne bismo uopće postojali…

- Ma daj! Jesi kad vidio tu Mamu? Ja nisam. Zato je jasno da ne postoji.

- Da, moguće je da ne postoji. Ali ponekad, kada smo skroz mirni, čujem ju kako pjeva i dodiruje naš svijet. Znaš, mislim da poslije rođenja prava zabava tek počinje….

Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine

Dva anđela putnika zaustavila su se da bi prenoćili u kući jedne vrlo imućne obitelji. Obitelj je bila tvrda srca i nije im odobrila da se smjeste u gostinjskoj sobi njihove vile. Umjesto toga dali su im mali prostor u hladnom podrumu kuće.
Dok su raspremali ležajeve na podu, stariji anđeo ugleda jednu pukotinu na zidu, i popravi je. Kada ga mlađi anđeo upita zbog čega to čini, stariji mu odgovori: “Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”.

Sljedeće noći anđeli dođoše prenoćiti u kuću jednog vrlo siromašnog para, ali muškarac i njegova žena bili su vrlo gostoljubivi. Nakon što su sa njima podijelili ono malo hrane što su imali, bračni par dopusti anđelima da spavaju u njihovu krevetu, gdje će se moći dobro odmoriti.

Kada su se sljedećeg dana probudili, anđeli pronađoše gospodina i njegovu suprugu u suzama.
Jedina krava koju su posjedovali, čije je mlijeko bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je uginula na polju.
Mlađi se anđeo razljuti i upita starijeg anđela:
“Kako si mogao dopustiti da se ovo dogodi?! Prvi čovjek imao je sve, a ti si mu još i pomogao; druga obitelj imala je toliko malo, ali je bila spremna sve podijeliti – a ti si dopustio da im ugine krava?!”
“Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine!!” – odgovori mu blago stariji anđeo. “Kada smo bili u podrumu one vile, primijetio sam da je u onoj pukotini na zidu skriveno – zlato. S obzirom na to da je vlasnik već ionako bio opsjednut novcem, zatvorio sam onu pukotinu da bih mu onemogućio da ga pronađe.
A noćas, dok smo spavali u postelji siromašne obitelji, anđeo smrti došao je po ženu tog seljaka, a ja sam mu dao – kravu.
Dakle, stvari doista nisu uvijek onakve, kakvima se čine.”