Klesar 

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima i nije ga bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića.
Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne:
-Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.

Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: Tvoja je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno. Te su mu se riječi činile nerazumljive sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i umjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.
Jednog sparnog popodneva kroz prozor je opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj njegove palače.
Mislio je:
-Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!
Njegova želja odmah bi ispunjena i on već drugi tren sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije je bilo toplije nego što je pretpostavljao.

Gledao je iz kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije.
-Želio bih da sam sunce, reče sam sebi.
Ponovno je njegova želja bila ispunjena i već je drugi tren osjetio kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme.
Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao.
Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put pa je bio primoran teći oko njega.

-Što? Da je običan kamen moćniji od mene?
Želim postati kamen.
I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini.

Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kad začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako zaposleno sjedi i kleše gromadu kamena.

-Što? Bijedno stvorenje da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja?
Želim biti čovjek!

I tako je ponovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.