Da imam još jedan život

Razgovori sa starim i neizlječivo bolesnim ljudima pokazuju da se oni uglavnom ne kaju zbog stvari koje su učinili, nego mnogo više žale zbog svega onoga što nisu učinili.

“U drugom životu usudila bih se učiniti mnogo više pogrešaka.
Opustila bih se. Dala bih si oduška.
Na novom putovanju bila bih manje ozbiljna.
Ne bih stvari shvaćala tako ozbiljno.
Više bih riskirala.
Više bih putovala.
Prešla bih više planina i preplivala više rijeka.
Jela bih više sladoleda, a manje mahuna.
Imala bih više stvarnih nevolja, a manje onih izmišljenih.
Znate, ja živim pametno i zdravo – sat za satom, dan za danom.
Proživjela sam lijepih trenutaka i kad bih mogla sve iz početka,
priuštila bih si još više tih lijepih trenutaka. Zapravo ništa drugo ne bi mi trebalo. Samo ti trenuci.
Živjela bih u trenutku i ne bih, kao svih ovih godina, išla u susret svakom novom danu.

Ja sam jedna od onih koji nikamo ne idu bez toplomjera, termofora, kišnog ogrtača i padobrana. Kad bih imala još jedan život, ne bih se na putovanjima opterećivala tolikom prtljagom.
Kad bih još jedanput živjela, počela bih hodati bosa ranije u proljeće i u jesen bih kasnije ponovno obula cipele.

Češće bih išla na plesove.
Češće bih se vozila na vrtuljku.
Češće bih išla brati cvijeće.”

N. S.
(85 godina)