Što radimo danas? Što smo radili jučer? I što ćemo po prilici raditi sutra?

Učiniti svakodnevne rutine, otići možda do nekog okupljališta u kojem svatko gleda u neki ekran, veći ili manji, vratiti se domu svome i opet svatko ima svoj prozor u svijet koji nas kao spaja, a nikada do sada nismo bili toliko sami, sami u gužvi užurbanih, trčećih i izgubljenih.

I ti prozori zakriveni zavjesama, koji ne vode nikud, a čini nam se da je svijet na dlanu. Da li je?

Išli smo na izlete, kao djeca, a zatim smo svoju djecu vodili na izlete, u kazalište, pričali priče za laku noć, one koje smo čuli od svojih baka i radovali se zajedno, gadjali grudama kada bi pao snijeg, radili snijegoviće, brali prve maslačke u proljeće.

I nitko nam nije govorio kada se smijati, kada radovati, kada plakati, mogli smo to činiti svaki dan, nije bilo toliko smoga i u noći si vidio zvijezde i tražio baš svoje, u ono vrijeme kada su ljubavi bile više bezazlene i kada nije bilo bitno kakav auto voziš i tko ti je tata. Bio si bitan Ti i tvoji snovi, i tvoj smijeh i igra sna i jave.

Gdje smo se izgubili?

Na što smo pristali?

Što smo propustili?

Pogledam novine, što vidim- smrt, jad i bol, prijevare, makinacije i gole guze. Tu i tamo koji rat, polja grobova i iza toga najnoviji mobitel

Gdje smo se izgubili, sjećamo li se tko smo uopće? Sjećamo li se svojih snova dok smo bili djeca?

Pogledam u izloge trgovina – i što vidim? Odjeća iz Kine, strane etikete i samo 'sniženja još samo danas? 50%, 75%, još samo danas. I isti plakat vidiš na istom mjestu i sutra i tako stalno, neprekidno, dok čekaš u Konzumu red za kasu ili možda na tržnici kupuješ narandže

Kada smo prestali razmišljati?

Kada je vrijeme stalo?

Kada smo počeli živjeti život po receptu? Učini ovo, učini ovako, ovo je prava stvar, sve ostalo je pogrešno, kada smo se izgubili?

Ja volim trešnje. I nije mi važno koje vitamine, minerale ili išta u sebi sadrže. Volim okus trešnje. Sviježe, zrele, sočne i mirisne. Trešnje koje mirišu na trešnju. I kolač od trešnje, i trešnje u šlagu i ne brojim kalorije, uživam u trešnjama. Jutros ubranih sa stabla. Trešnje koje mirišu na trešnje. I crva u trešnji ako treba, i to je ok, oboje volimo sunčani dan i zrele trešnje.

Volim duge šetnje, bez gledanja na sat. U rana jutra, dok je sve još sanjivo, kao nedjeljom kada se nikom nikud ne žuri, samo udisati mirise lipa ili trave i gledati ptice u letu. Vrapce, golubove i po koju neku drugu pticu, razigranu pticu.

I djecu. Volim gledati djecu u zdravoj igri, razigranu, nasmijanu, po pločniku trčeću, u jurnjavi biciklima ili igara na travi. Igraju li se djeca još po travi?

Gdje smo se izgubili? Kada smo prestali biti svoji? Kada smo prestali sanjati?

Mislim da ću danas pobacati u kantu za smeće sve ono što nije radost. Danas donosim odluku da ću se smijati svaki dan i reći 'Dobar dan' svakome koga vidim, i od SADA ću pjevati glasno o svim svojim snovima, pričat ću viceve i prštati humorom svakom koga sretnem, dotaknuti prolaznike pjesmom i ako sretnem nekog sličnog, tada će nas biti dvoje, pa onda troje i ovaj svijet bi mogao biti blistavo mjesto gdje se u ekran gleda onda kada je to potrebno, kada se ljudi druže i pričaju i smiju se, i plaču kada treba, kada smo pod istim kišobranom ili jedemo sladoled u nekoj slastičarni ili samo šetamo gradom.

 

 iz Arhive, Dana