POSVEĆENO SRCU

 

        Bio jedan čovjek, autor jedne jedine nenapisane knjige.

        Čovjek je taj patio od srcobolje. Pio je lijekove. Pio je čajeve. Donosili  mu svakojaka čudotvoraštva iz Tunguzije. Ali srce u njemu boluje, pa boluje.

        Čovjek se zabrinuo. Hoće li uspjeti napisati knjigu, hoće li mu srce htjeti izdržati, hoće li ga (pisca) moći podržati?

        Jednoga dana krene on pisati pismo vlastitu srcu.

        "Drago moje srce!

        Odavno sam ti htio reći koliko volim svaki tvoj kucaj. Odavno sam ti htio zahvaliti za svaku onu tišinicu između kucaja. Odavno sam, da, pomišljao kako bih te želio poljubiti među one tvoje dvije klijetke. Odavno sam to htio. Ali ipak ništa od toga nisam učinio, jer sam osjećao da ti, srce moje, i bolje od mene znaš sve to što sam htio. I osjećao sam da si ti, srce moje, do vrha natočeno mojom vlastitom ljubavlju za tebe.

        Pitaš li se, srce, zašto se sada javljam pismom? Pa onako, za svaki slučaj... Jer ja bih te nešto zamolio... i želim biti siguran da ćeš... da ćeš još neko vrijeme... kucati u meni..."

        U tomu času srce je sustiglo svoj zadnji kucaj; prepuklo je. Čovjek se našao ispaljen u onostranstvo, poput eteričnoga projektila. Još uvijek s olovkom i papirom u ruci, i ne primjećujući što se dogodilo - a dogodila se štono kažu smrt -  pismopisatelj se nakašlja i nastavi pisati.

        "Oprosti na smetnjici, nešto je u blizini prasnulo kao kad se čaša razbije. Ali ne brini, ni jednoga časa nisam prestao misliti na tebe. Zamolio bih te, dakle, da ne prepukneš, da ne kloneš, nego da izdržiš još nekolike godine, kako bih ja mogao napisati knjigu, koju sam naumio tebi posvetiti. Eto, sad znaš što i zašto, pa te molim... da mi se oporaviš i održiš se u dobru zdravlju".

        "Ja ti više ne trebam," šapnu srce i sretno utonu u tišinu. 

        Ali čovjek i dalje nije shvaćao što se dogodilo. Pisao je i pisao. Prezauzet svojim poslom, nije čuo muk u grudima - to jest, nije osjetio da tamo više ništa ne kuca. Pisaljka mu se davno istrošila, ali on ni to nije primijetio. Pisao je - to je sve što je radio.

        Kad je jednoga dana završio pismo, vidio je da je ono nalik podebelomu  svesku, i da je to očito ona knjiga koju je cijeloga života želio napisati.

        Potpisao se, odložio pisaljku. I tek tada pristao na vlastitu smrt. 

 

Opaska: Zna se red vožnje.

 

Vesna Krmpotić, iz neobjavljene tbirke priča PRIČE PJEVICE