POSTOJI MNOGO LAKIH STVARI, ALI PREKID NIJE JEDNA OD NJIH

Nedugo nakon što sam se zaposlio prekinuo sam trogodišnju vezu. Paula nije mogla podnijeti to što sam zaposlen. A ja sam već toliko dugo bio nezaposlen da nisam mogao podnijeti nikoga.
Prije Paule bila je Danijela. Već na početku se morala preseliti u Dubrovnik, jer ovdje nije bilo posla za nju. Ona je bila zubarski tehničar, a ja sam bio jebivjetar. Ipak, pridružio sam joj se nakon mjesec dana. Doletio na krilima ljubavi. Oh, što je par stotina kilometara za takvu ljubav, i na Mars bih se dovukao zbog nje. Ja ni tamo nisam mogao pronaći pošten posao.
Čekajući da se vrati s posla, kratio sam vrijeme igrajući play-station. Čim bi zakoračila u naše ljubavno gnijezdo pronašla bi neku sitnicu zbog koje bi mi prigovarala, nije bilo toga što bi se moglo skriti pred njenim rendgenskim pogledom - "Ona mrlja od vina već tjedan dana je na tepihu, a ti igraš play-station?!" Ne znam iz kojeg razloga ljudi misle da nezaposleni uživaju igrajući play-station, meni ga je bilo pun kurac.
Ne valjaš im nezaposlen jer si stalno kod kuće, ne valjaš im zaposlen jer te nikad nema kod kuće, kad nemaš novaca ne valjaš im jer ne možeš trošiti na njih, kad imaš novaca onda ti kažu da se ljubav ne kupuje novcem, i tako se čovjek cijeli jebeni život valja pored njih, a one nikako da shvate što žele.
Onog dana kad sam napokon shvatio da joj moja glava služi kao trampolina pokupio sam prnje i vratio se nazad.
Ponekad bih se napio i tako pijan dolazio na aerodrom, u trenucima slabosti htio sam se vratiti, ali nisam imao para i nisam znao kad voze avioni. A i da sam uspio, jamačno bih poljubio vrata.
Paula je naslijedila Danijelu. Tri godine Pauline vladavine. Nismo mogli naći posao pa smo pod stare dane odlučili studirati. Ponekad bismo uboli neki posao na određeno vrijeme, ali je bilo rijetko. Nije nam smetalo, živjeli smo skromno. Ali eto, ja sam ipak završio fax, i dobio stalan posao i tu je nastao problem. Ispalo je da sam između Paule i posla odabrao ono drugo. Da, nisam je dovoljno volio.
Kad malo bolje razmislim, Paula me toliko voljela da nije ni mogla primijetiti da i ja volim nju. Smatrala je da zbog toga što mi pruža mnogo više nego što ja pružam njoj ima neko bogomdano pravo da ocjenjuje svaki moj trud. A u vezi uvijek jedan više vuče, i jednako je teško i vući i biti vučen, to nije znala.
I tako sam došao do tog posla, prijatelj je znao prijatelja koji je bio moj prijatelj iz djetinjstva i odjednom sam se stvorio tamo i osjećao se korisno. I mogao sam potegnuti duplo više od ostalih, jer sam predugo bio nezaposleni nategnuti špin. Maštao sam o poslu onako kako prezaposleni maštaju o odmoru. Uhvatio sam tu priliku ravno za gušu, prvi dolazio na posao, odlazio zadnji, uvijek bio dragovoljac, ništa mi nije bilo teško obaviti, nisam tražio povišicu, nisam tražio pohvale, davao od srca, najbolji u poduzeću, Japanac, udarnik, uvijek s osmijehom.
Osim kad je ona zvala. A zvala je svakih pola sata. Damu bi uhvatio usamljenitis čim bih ja izašao iz stana. Ne bih stigao ni sjesti u kancelariju, već bi zvala.
- Što radiš?
- Sjedam na jebenu stolicu.
- A dobro.
Onda šuti. Jer ne zna što da pita. Jer ne zna što da radi sa sobom. I lijepo joj je šutjeti. Jer ljudi kad su zaljubljeni, tišina im je jako ugodna stvar, pročitala je u Cosmu.
- Zašto šutiš? - pitala bi nakon toga.
- Nemam što reći.
- Prije nisi bio šutljiv.
- Mora da je zbog posla, jebi ga.
- Prije nisi ni psovao toliko.
- Nisam.
- Mislim da ovaj posao loše utiče na tebe. Mislim da ti to ne treba, samo se živciraš, a ionako te nitko ne cijeni.
- Moram raditi, Paula, smetaš mi. Čujemo se.
- Prije nisi...
Vraćao bih se kući, a ona bi me umjesto poljupcem pozdravljala napaćenim izrazom lica, jer se ona žrtvuje samujući po cijeli dan, jer mene nema i sve je tako prazno. Odabrao sam posao jer me natjerala da biram.
Nakon što je Paula otišla dosta sam vremena provodio na poslu između ostalog i zbog toga što se nisam volio vraćati u stan. Živjeli smo u mojoj garsonijeri, iako je i ona imala svoju. Kuhinja, kupaonica i dnevni boravak - nikad ne bih pomislio da toliko uspomena može stati u tako malo prostora. Zato sam je izbjegavao. Postala je previše tijesna bez nje.
Kad sam bio s njom nije mi bilo teško pospremati, a kuhanje sam obožavao, opuštalo me. Često je hvalila moje kulinarske sposobnosti. Nakon što je otišla nestalo je gušta. Odnijela ga je u jednoj od svojih vrećica.
Gomilaše se pizze, hamburgeri, limenke, boce, prljavo posuđe i rublje... Nakon nekog vremena pojavile su se neke bube, noćni leptiri, žohari, gamad takve vrste. A za koga da čistim? Meni nije smetalo, a za goste ionako nisam bio raspoložen.
Kupio sam si auto tjedan dana nakon prekida. Hondu Civic, metalik sivu, 1990. godište, prvi vlasnik, tip je dobio djecu, moje godište je tip, a sportski auto nije za dječurliju, a i krediti su tu itd. U svakom slučaju dobar deal, kupio sam ga isti dan kad je oglas objavljen. Tip ga je pazio i mazio.
To je prvi automobil kojeg sam kupio. Možda tipovi kupe polovni auto nakon prekida onom istom lakoćom kojom se žene upišu na jogu. Patetično ili ne, svejedno, drag auto. Imao sam i izgovor za kupovinu - do posla mi je trebalo promijeniti tramvaj i dva autobusa, sve zajedno oko dva i pol sata u jednom pravcu. Autom bih stigao za oko 45 minuta. Auto mi je dnevno uštedio, prema nekoj gruboj računici, 3 i pol sata. Koje nisam imao kako iskoristiti, naravno. Slobodno vrijeme je dvosjekli mač. Stvarno mi nije bilo lako bez nje, prebrzo sam se odvikao od samoće. Dani su se vukli.
Otprilike dva tjedna nakon prekida ulovio sam kolegicu s posla, Ivu. Afterwork Party, prilično nespretno, ali ipak, ostalo mi je nešto starog šarma. Ili je to bilo zbog Honde? Usputni seks i druženje, brzo smo se složili oko pravila. I ona je izašla iz neke veze. Neki zlostavljač, tako nešto. Svaki bivši je zlostavljač, tako pravdaju svoje loše izbore. Moje bivše nisu bile zlostavljačice. Bile su naporne, to da, to im priznajem.
Paula mi je ponekad slala smsove na koje ili nisam odgovarao ili sam odgovarao preko volje. Nije bila pretjerano talentirana za pisanje smsova, pisala ih ja na takav način da je bilo teško odgovoriti. Većinom primjedbe o vremenu, ili da je nešto boli, ili da joj nedostajem ili da je sretna.
Te večeri završio sam s poslom u jedan poslije ponoći. Razvrstavao sam neke formulare i zaboravio na vrijeme. Iva je otišla ranije, naravno. Došao sam do stana oko dva, prekasno za naručiti hranu. Pošto nisam imao kruha, odlučio sam skuhati špagete. Ali kad sam ušao u kuhinju nešto se gadno pomaklo, nešto mnogo veće od žohara. I to je bilo to - ugledao sam štakora. Mogao sam pretpostaviti da će se i on jednom pojaviti, ali puno toga se može izbjeći pretpostavljanjem, planiranjem, zdravim životom i ostalim pizdarijama pa se svejedno jednog dana susretneš oči u oči s jebenim štakorom.
Jebo sam mu mater i izašao van. Sjeo u Hondu i vozikao se okolo. Umoran, depresivan, usamljen, po praznom gradu. Sa štakorom koji mi banči po garsonijeri. Sere po krevetu u kojem spavam, sere po tanjurima iz kojih jedem, sere po mojoj garsonijeri, a ja ne znam kako da ga se riješim.
Ceste su bile mokre od kiše i masne od guma, mliječ neona utopljena u lokvice, usamljeni prolaznici usukani u sebe, ulična rasvjeta krišom prati njihove sjene, na semaforima izmjenjuju se svjetla.
Nisam postao ništa pametniji kružeći gradom. Na kraju sam se našao pored Ivine zgrade. Pozvonio sam joj jednom, dvaput, ali nije se javljala. Otišao sam odostraga, napipao neke kamenčiće i počeo gađati prozor. Otvorila je nakon nekog vremena; pospana, neuredna.
- Iva, šta se ne javljaš? Otvori vrata, dolazim gore.
- Zašto?
- Štakor mi je u stanu, ne mogu u stan.
- Jesi opet pijan? Dogovorili smo se da ne dolaziš kad si pijan!
- Nisam.
- Lažeš, znam prepoznati pijanca, moj bivši je bio pijanac!
- Nisam pijan, imam štakora u kuhinji.
Šutjela je.
- Znam da je kasno, ali ne bih dolazio da imam izbora.
- Spavaj u autu, boli me kurac, prošlo je tri, nema teorije da te pustim.
- Pa zašto? Jesi li s nekim?
- To nije tvoj problem. Otkad smo mi skupa? Nemaš pravo postavljati takva pitanja!
- Isuse, Iva, pusti me unutra, već se pale svjetla okolo.
Nisu se palila, lagao sam.
- Ne mogu te pustiti, pusti me da spavam, radim sutra.
E tu sam popizdio. I ja radim sutra, radimo u istoj firmi, ja čak i više radim.
- Iva, pička ti materina, tko je s tobom? Jel' to netko s tobom? Dolazim gore, a ako je netko s tobom ubit ću ga!
Malo sam se tu pogubio, na žalost.
Zatvorila je prozor i ugasila svjetlo.
- Sigurno ti je i bivši bio ljubomoran!, dreknuo sam.
Okolo su se počela paliti svjetla.
- Imam ŠTAKORA u kuhinji! ZARAZNOG!
Sjeo sam u auto i nastavio kružiti. Skupljao hrabrosti da se vratim u stan. Polako gubio nadu da ću uhvatiti san. Parkirao na nekom usamljenom mjestu, pokušao zaspati. Ma kakvi, bio sam previše trijezan za takvu avanturu.
Ležeći tako, sjetio sam se Paule. Znalo nam je biti dobro kad smo bili skupa. Poslao sam joj sms: Nedostajes mi. Gledao u mobitel. Gledao u mrak. Čekao da svane. Sjeban. Sa štakorom u stanu. Luzer. Zaposleni luzer. Za par sati ću ovako smrdljiv otići na posao i razvrstavati formulare. I tako do kraja života. Sam. Sa sportskim autom u koji ne stane dječja sjedalica. Neće mi ni trebati, jer neću imati djece. I moja mama će ostati razočarana jer neće imati unuke. Moja baka neće doći u moje svatove jer ih neće ni biti. A sigurno ima sto eura spremljenih negdje, u jastuku, za unuka. Zbog tih sto eura kupovala je manje mesa. Sve sam ih uspio razočarati, sve grane porodičnog stabla, od korijena do krošnje. A sve žene koje se me trpjele sad spavaju pored nekog boljeg od mene, spavaju u udobnim krevetima, zagrljene. Voljene. Sutra će imati kome napraviti kavu. A kome ću ja raditi kavu, štakoru?
Odjednom je zasvijetlilo: I ti meni nedostajes.
Poslao sam: Sto radis budna u četiri ujutro?
Odgovorila je: Pusim.
Poslao sam: Kome? :)
Odgovorila je: I tebi bi da dodjes. :)
I došao sam. Otvorila je obučena u donji dio trenirke i potkošulju. Snenih očiju i izazovnih sisica. Smršavila je. Bila je prilično napušena. Dosta smo pušili kad smo bili zajedno. Buljili smo televizor i pušili. Ne zvuči zabavno, ali bilo je zabavno. Znalo je biti ugodne tišine.
- Otkud ti? - pitala je.
- Nisam mogao spavati.
- Ni ja.- rekla je.
Sjeli smo. Uključila je televizor.
- Kupio sam auto.- rekao sam.
- Kakav?
- Metalik sivi.
- Mogu li ga vidjeti?
- Vidjet ćeš ga ujutro.
Smotala je. Povukao sam dim, a tih mjesec dana je nestalo u njemu.
Nakon što smo neko vrijeme buljili u ekran, rekla je: "Ja ne mogu više, nisam se seksala mjesec dana, morat ću te silovati!"
Oči su joj se probudile.
I dok joj je ruka vrludala po mojim hlačama, shvatio sam da postoji puno lakih stvari, ali prekinuti s Paulom nije jedna od njih.
Svitalo je, a ja sam bio budan. Toga dana nisam otišao na posao, a kad sam se navečer vratio u svoju garsonijeru, štakora više nije bilo.

Copyright © by Igor Kokoruš & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.