Zadovoljno, ali prisutno je i malo tuge, gledam oko sebe. Sve je urađeno savršeno, upravo onako kako sam želio. Zid koji smo srušili između dvije sobe oslobodio je i otvorio ogromni prostor i sad je to jedna velika i sunčana soba, koja dominira stanom. Sve je ostalo podređeno njenoj dominaciji. Zidovi su obojani veselim bojama koje se nadopunjuju, usklađuju, stvaraju dojam radosti. Stan savršeno uređen za mladi par koji će u njemu započeti zajednički život. Prostran, sunčan, svjetli…

   Nas smo trojica mjesec dana proveli u ovom stanu, rušeći zid i dotjerujući ostale zidove. Osvježili smo čitav prostor, posebnu pažnju poklonivši drvenim površinama, jer Maks prezire plastične materijale, sa pravom, slažem se sa njim: plastični prozor ili vrata nikad neće imati dušu kao što to znaju imati drveni prozori. Šare na drvetu pričaju priču i udahnjuju život stvarima. Ovi novi, pomodni materijali, to ne rade: njih je samo lakše čistiti.

   Veliki je posao iza nas, moja dva partnera i mene, sve blista, odiše svježinom, a mi smo zadovoljni time. Svojom sam ušteđevinom isplatio partnere i sad sam očekujem dolazak Maksa. Trebao bih biti sretan, zadovoljan, ali...

   Deset se godina bavim ovim poslom: započeo sam sa time odmah po završetku rata, stekao sam rutinu i čitavo sam svoje znanje i vještinu uložio u ovaj posao, želeći ga što bolje obaviti. Stan za mog ratnog prijatelja Maksa. I njegovu izabranicu Koraljku.

 

   Sve je počelo prije nešto više od dva mjeseca dok sam umorno vozio, a...

 

   ...prometna je gužva na vrhuncu, pet je poslijepodne, vrućina je upravo počela malo popuštati, na pragu smo ljeta. Nervoznim pogledom tražim mjesto za parkiranje i kad ga konačno ugledam, usmjeravam kombi, kojim se vraćam sa posla, prema upražnjenom mjestu. U tom trenutku neki luđak iskrsne iza mog kombija i umalo se ne sudarim sa njim. Iznerviran, iskačem iz kombija, spreman na svađu. I onaj drugi vozač izlazi i obojica u nevjerici stojimo i buljimo jedan u drugog.

   - Što je? - pita on. - Hoćeš li reći da me ne prepoznaješ? Zaboravio si svog starog ratnog pajdaša?

   Skačemo jedan oko drugog i udaramo se po leđima, sretni i iznenađeni. Naravno da se sjećam Maksa, pa kako bi ga mogao zaboraviti? Upoznali smo se kao osamnaestogodišnjaci, daleke devedeset i treće, dvije smo ratne godine proveli zajedno i za to vrijeme izgradili čvrsto prijateljstvo. Sad smo obojica u trideset i trećoj i oni dečki, željni avantura, kakvim smo nekada bili, čine nam se daleki, poput nedosanjanog sna. Zavijeni u magli. Ali je ona iskra prijateljstva i dalje tu, prisutna je i struji između nas, usprkos tome što se nismo vidjeli gotovo deset godina. Mirnodopski nas život razdvojio, baš kao što nas je ratno vrijeme združilo.

   - Idemo na piće – poziva me Maks. - Još uvijek piješ rum?

   - Naravno - odgovorim: bili smo poznati po tome. -  Zar si ti prestao?

   - Nisam ni pomislio na to - cereći se kaže on. - Preko puta ceste je kafić u koji često zalazim. Idemo onamo!

   Prelazimo cestu, ne mareći za semafor i trčeći između vozila, dok  iznervirani vozači stišću sirene. Maks otvara vrata lokala i upućuje me na kraj šanka, rukom dajući znak konobarici: očito je ovdje čest i rado viđen gost, jer dva dupla ruma stižu ispred nas, a da nije progovorio ni riječi.

   - Hvala, malecka - reče ovlaš mladoj konobarici.

  Pijuckamo naša pića i neobavezno čavrljamo, osjećamo se opuštenim. Volim Maksa, a znam da i on voli mene. Proveli smo rat zajedno, mnogo smo toga zajedno proživjeli i to nas je čvrsto povezalo. Po završetku rata život nas je razdvojio i nismo se vidjeli ni čuli svih ovih poslijeratnih godina. Doznajem kako je ovih deset godina proveo na moru, ploveći, pa mu pričam o svojih proteklih deset godina. Kad sam počeo o poslu, kako mi nije loše,  Maks sav živne i prekida me.

   - Ko da te bogovi šalju - kaže mi, uzbuđeno se nagnuvši prema meni. - Kupio sam stan, ovdje u blizini, mora se preurediti, dotjerati i posao je tvoj, ako prihvaćaš.

   - Naravno da prihvaćam - kažem između dva gutljaja žestokog ruma. - Potruditi ću se da budeš potpuno zadovoljan.

   - Potrudi se da Koraljka bude zadovoljna - kaže on zagonetnog lica. Prava sfinga.

  - Koraljka? - pitam pažljivo ga gledajući. - Do sada je nisi spominjao. Tko je Koraljka?

  - Koraljka je žena kojom ću se oženiti - odgovara on i otvara novu kutiju cigareta. - Da, vidiš, naletio sam. Mislio sam da je to nemoguće, ali nije tako.

   - Pa to je velika novost - kažem mu. - Koliko se sjećam, nekada si govorio kako ti ni jedna neće uspjeti namaknuti ormu. Čini se, da je jedna ipak uspjela. Upregnuti će te u bračna kola.

   - Morao si to spomenuti, je li? - pita Maks, bez ljutnje, cereći se i dajući znak šankerici da nam ponovi pića.

   - Pričaj - kažem mu, a njega ne treba nagovarati.

   Doznajem, kako ju je upoznao prošle godine, da je lijepa, da ima dvadeset i osam godina, zanimanje joj je javni bilježnik, ima svoj ured, još uvijek živi kod roditelja, ali sad kad je on, Maks, kupio ovaj stan, koji ja trebam udesiti po Koraljkinoj želji neće još dugo stanovati kod njih. Do čim stan uredim, istog trena kad  postane useljiv, vjenčati se, a ja ću im naravno, biti kum i ne dolazi u obzir odbijanje, ako sam se uopće drznuo i pomisliti na takvog što.

   Smijem se njegovoj bujici riječi i pijem. Sretan sam zbog njega, svog prijatelja Maksa, koji mi spasio život. U jednoj ne baš oštroj izmjeni vatre, običnoj čarki, nisam primijetio premještanje neprijatelja i odjednom sam se našao u škripcu. I tu se Maks pokazao ne samo prijateljem, nego i ludo hrabrim. Riskirajući glavu, nekako  je uspio osigurati mi za trenutak malo slobodnog prostora, prikovavši bjesomučnom vatrom neprijatelja, a ja sam to iskoristio i šmugnuo na sigurno, neozlijeđen, dok je Maks završio u bolnici, ranjen u nogu i rame. Često sam mislio na taj dan, tako svjež u mojim  sjećanjima.

   Pijemo i sjećamo se, a sjećanja naviru...

  

   Točno u jedanaest izlazim iz kombija, kojeg sam prije nepune minute parkirao ispred peterokatnice, čiju mi je adresu dao Maks, a koja je okružena zelenilom, kao da se ne nalazi u centru grada. Idealna lokacija. Vidim da me Maks već čeka: znam koliko je nestrpljiv. Stoji strpljivo, naravno prividno strpljiv, ispred ulaza u zgradu i pogledava na sat. Mahnem mu, skrećem mu pažnju na sebe i nasmijem se, kad ugledam kako se njegovo široko lice ozarilo osmjehom.

   - Već sam se uplašio da si se predomislio - govori, hodajući mi u susret, brzim  i mačjim koracima, toliko karakterističnim za njega. - Idemo prvo na jedno piće, a zatim te vodim u stan, da vidiš što treba. Koraljka je gore u stanu i čeka nas.

   - Ništa od pića - odbijam, a on se zapanjeno gleda. - Ovo je sada strogo poslovni odnos. Kad završim sa poslom, možemo na piće. Nema smisla da tvoja Koraljka čeka, dok mi ločemo.

   - Promijenio si se - kaže Maks, pa dodaje: - U redu, idemo gore. Stan je na četvrtom katu. Nema lifta, ali vidim da si u dobroj kondiciji.

   Grabimo po dvije stepenice, ponekad i tri i za čas smo na četvrtom katu. Maks otvara vrata stana i ulazimo u malen hodnik, zatim u ne baš veliku dnevnu sobu, osunčanu, a u njoj najljepša žena koju sam ikada vidio.

   - Ovo je Koraljka - upoznaje me Maks ponosno se cereći.

   I treba biti ponosan. Visoka, duge riđe kose, koja joj uokviruje duguljasto lice, zelenih očiju, crvenih usana, tip je žene za kojom se muškarci okreću. Obučena u zelenu haljinu koju, kroz ogromne prozore obasjava zalazeće sunce, zrači ljepotom, ali i još nečim što istog trena osjetim i čega se bojim. Naslućujem, a nisam siguran što i ne volim taj nepoznati osjećaj, a opet, uživam u njemu. Sunčev mi bljesak omogućuje naslutiti njeno vretenasto tijelo, ispod odjeće, djelomično je na kratke trenutke čineći providnom.

   - Sad, kad sam te upoznao - kažem joj, držeći njenu meku i toplu ruku u svojoj - shvaćam zašto se Maks odriče momačkog života. Potpuno ga razumijem.

   - O tebi mi je dosta govorio - reče ona uz blag osmijeh. - Čini mi se, kao da se već poznajemo.

   - Upoznati ćemo se, to je sigurno - kažem i prelazim na stvar: nelagodno se osjećam zbog Koraljkine napadne ljepote. - Da pogledamo stan, pa da mi objasnite što vas dvoje želite učiniti sa njime?

   Dok lagano obilazimo veliki četverosobni stan, i dok slušam i zapisujem njihove želje i prijedloge, nekoliko puta hvatam Koraljkin pogled na sebi. Prepoznajem taj pogled, ne varam se, ali samog sebe uvjeravam da mi se pričinja. Ali ne varam se, znam. Pogled je to želje, a znam da je i moj isto takav. Posramljen, samom sebi priznajem kako želim prijateljevu ženu. Ne bilo koga prijatelja, već prijatelja koji mi je spasio život. Ali si ne mogu pomoći: gutam je pogledom, potajno, nadam se.

   - Može li se srušiti ovaj zid? - pita ona: stoji nasred sobe, zalazeće je sunce obasjava, čini oreolu oko njenog tijela i pokazuje rukom na zid. - Voljela bih od dvije sobe dobiti jednu, veliku, ogromnu, svjetlu, prozračnu...

   Slušam je i gledam i uživam i patim. Želim da trenutak potraje beskrajno dugo: želim da istog trena prestane. Suprotne se želje sudaraju u mojoj nutrini i zbunjuju me: ne snalazim se. Nepoznata situacija i nesigurnost u meni raste. I želja za bijegom. Ali ne mogu pobjeći. obećao sam prihvatiti posao, a osjećam, kako bi bilo najbolje pobjeći, nestati i ne vidjeti prijatelja slijedećih deset godina.

   Na odlasku iz praznog stana, kad smo sve dogovoreno imali napisano, Koraljka me pita:

   - Kad će se rušiti onaj zid? Voljela bih biti prisutna.

  - Zašto? - pita je Maks. - Uvjeren sam da će sve biti u redu.

  - Ne sumnjam u to - reče ona. - Radoznala sam, voljela bih to vidjeti. Samo sam radoznala.

  Ali ja znam, osjećam, kako nije u pitanju samo radoznalost. I već se radujem što će Koraljka dolaziti, pratiti napredak radova. Ali drugog napretka ne smije biti. Radujem se i mrzim sebe zbog toga.

   - Sutra - kažem joj, gledajući joj zelene oči, kojima mi uzvraća otvoreni i upitni pogled. - Sutra ga rušimo. Biti će to prva stvar kojom ćemo započeti posao.

   - Hoćemo li sad na ono piće? - pita me Maks i okreće se prema Koraljki. - Znaš li što mi je rekao, prije nego li smo se popeli u stan? Odbio je piće i rekao da je ovo strogo poslovni odnos! Možeš li to zamisliti? Strogo poslovni odnos! Sa mnom? Svojim prijateljem?

 

   Sutradan smo rušili zid, dvojica mojih suradnika i ja, a Koraljka je, usprkos prašini koja se podizala sve više i sve jače, stajala u blizini i znatiželjno gledala. Na riđoj je kosi imala zelenu svilenu maramu, koja je uskoro postala siva: prašina je plesala u zraku. Uvlačila se u svaku poru.

   Dolazila je i narednih dana, neki put nazvavši prije dolaska mobitelom, a najčešće nenadano i nenajavljeno. Uhvatio sam samog sebe kako očekujem njen dolazak i kad koji dan ne bi došla, osjećao sam se razdražljivo, razočarano. I bjesnio na sebe zbog toga, ali si nisam mogao pomoći.

   - Smeta li ti ona? - upitao me jednom, Maks, koji je dolazio vrlo rijetko, obično subotom ujutro. - Svaki dan ti visi ovdje. Ako ti smeta...

   - Uopće ne smeta - umirio sam ga. Dok sam to govorio, nisam ga gledao u oči.

   Čekao sam da dođe: radovao se njenim dolascima. Onog dana kad smo konačno završili sa rušenjem zida, pozvao sam je na piće.

   - Sigurno si žedna od sve te prašine. Idemo nešto popiti, dok momci raščiste ovaj krš.

   Sjedili smo jedno nasuprot drugome, pijuckali pivo i gledali se. Nismo previše govorili, samo smo se gledali. I začudo, tišina između nas nije bila neprijatna. Naprotiv, uživali smo u njoj. Tišina i ono neizrečeno nas na neki način spajalo. Osjećao sam to spajanje, a znam da je i ona to isto osjećala. Čudno. I lijepo. Nadasve lijepo. Mogao bih satima tako sjediti pored nje i samo osjećati  neizgovoreno.

   Radovi su napredovali i ona tišina između nas je postala napeta i prijeteća. Očekivao sam prolom, ali sam se svejedno iznenadio kad se dogodio.

 

   Dok sam završavao sa bojenjem jednog od mnogih dvostrukih prozora, mobitel, kojeg sam odložio na stol, zazvoni prodorno i odmah sam znao tko je. Sve je u meni govorilo kako to zove ona. Pažljivo ostavim kist, priđem stolu, dohvatim mobitel i javim se.

   - Dole sam u kafiću - začujem njen glas: ni malo nisam iznenađen. - Možeš li doći?

   - Mogu - odgovorim, pa se obratim onoj dvojici. - Moram izaći. Hoćete li moći sami?

   Nisam čekao odgovor, znao sam kako će glasiti. U kupaonici se na brzinu ispljuskam, zagladim kosu i spustim niz stepenice. Ljeto je počinjalo i sunce i toplina me udari u lice, dok sam prelazio ulicu, na putu prema kafiću.

   Uđem i vidim da sjedi na uobičajenom mjestu: nisam ga želio nazvati "našim mjestom", iako smo gotovo uvijek tu sjedili.

   - Naručila sam ti pivo - reče Koraljka. - Je li to u redu?

   - Žedan sam - priznajem dok sjedam nasuprot nje i gledam u njenu raskošnu ljepotu. - Zanima te, kad smo gotovi?

   - Zanima me nešto drugo...

   - Nemoj - kažem i ispružim ruku: obrambena kretnja. Uzaludna, naravno.

   - Hoću - reče Koraljka. - Netko mora progovoriti. Shvaćam da si ti prevelika kukavica za to. Ili se držiš nekog glupog muškog kodeksa časti?

   Šutim i žalosno je gledam. Želio bih da se ovaj razgovor ne vodi, ali shvaćam da se i mora odigrati. Ne može se izbjeći, ma koliko to želio.

   - Ništa ne želiš reći? - pita me ona, a zelene joj oči sijevaju, a ja je volim, volim...

   - Nema se što reći - kažem gledajući je čvrsto u oči i znajući kako moje oči lažu. Govore joj o mojim osjećajima.

   - Napustiti ću Maksa - reče ona tiho. - Ne mogu se udati za njega.

   - Ne čini to - kažem isto tako tiho. - Možda je ovo...

   - Znam što je ovo! - prekida me ona. - Nisam balavica, vrlo dobro znam što osjećam. I prema Maksu i prema tebi. Volim te, a i ti mene voliš! Znaš i sam da je tako, ali ne želiš to priznati. Hajde. reci mi, samo jednom mi reci što osjećaš! Molim te!

   Šutim i zurim u orošenu čašu piva. Izbjegavam Koraljkin pogled. Ona se trenutak meškolji, pa položi dlan na moju ruku.

   - Odan prijatelj do kraja - žalosno reče. - Možda te zbog toga i toliko volim. Ja ću reći Maksu, kad već ti ne možeš ili ne želiš ili nećeš.

   - Ništa mu nemoj reći, molim te - kažem joj. - Još samo dva dana, molim te.

   - Dva dana! - kaže ona klimajući, a riđa joj kosa poskakuje. - Ni dana više!

   Zatim ustaje, naginje se prema meni i prvi me put u ovih mjesec dana ovlaš poljubi u lice. Osjećam njene usne i želju da je zgrabim i čvrsto stegnem uz sebe. Umjesto toga ukočeno sjedim, puštam je da ode i sa tugom gledam u njena leđa, kosu koja joj poskakuje, dok polako korača dugim lelujavim korakom, pruža ruku, otvara vrata kafića, okreće se prema meni i njen me osmjeh obasjava, vrata se zatvaraju i najdraže mi biće nestaje. Odnoseći sobom najbolji dio mene. Osjećam prazninu. Ostajem sam...

 

   Gledam kroz prozor i vidim da se Nedo već parkirao na dogovorenom mjestu. Odlazim sa njim u Njemačku: Nedo mi ponudio posao i krupnu zaradu, ali nije zarada ta zbog koje sam odlučio otići.

   Izlazim iz stana, ne zaključavam ga, ključeve ostavljam u vratima i spuštam se stepenicama. Žurim, ne želim sresti Maksa, koji svakog časa mora stići, ne želim objašnjavati. Bolje je ovako: Maks će razumjeti, siguran sam.

   Otvaram vrata Nedovog karavana  u kome su već moje stvari i sjedam do njega.

   - Samo trenutak - kažem mu. - Moram nešto vidjeti.

   On klimne: nije pretjerano radoznao. Uskoro ugledam Maksa: izlazi iz kola, sam je, primjećujem, i gledam kako moj prijatelj brzo, odlučno ulazi u zgradu, a ja znam da grabi uz stepenice preskačući po dvije, a ponekad i po tri odjednom..

   - Vozi! - kažem Nedu. - Vidio sam što sam želio.

   Snažan motor glasno zabruja, jurnemo, zbog brzine osjetim pritisak na leđima, a u grudima neki drugi pritisak, težak, žalostan, neprežaljen.

 

Copyright © 2006. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.