I sad mi ponekad ušeta u snove... On, moj saučesnik na putu ka odrastanju. Ne, nikad nismo bili u vezi, to što smo mi imali, nije bila ljubav, prije neka vrsta opsesije. Voljela sam ga, i on mene, ali to nije bilo niti blizu onom što sad osjećam prema sadašnjem suprugu, niti onome što je on osjećao prema svojoj djevojci. Bio je par godina stariji od mene, ali i više nego dovoljno da bi on bio „čovjek“ a ja „dijete“. Doduše, i jesam bila dijete, ali tada mi se činilo drukčije.

Upoznali smo se jedne subotnje večeri na redovnom okupljanju našeg društva.  Stajala sam malo po strani, i kao posljednja šiparica buljila u njega. Ma ne, nije to bilo ništa u stilu „joj, zaljubila sam se“, bilo je to jednostavno nešto jače od mene: tijelom su mi prošli trnci, srce je snažno kucalo, sigurno sam se zažarila u licu. Dobro, jasno mi je da nam se neko može svidjeti na prvi pogled, ali moja je reakcija ipak bila malo pretjerana. Uhvatio je moj pogled, pročitao poruku koju nisam bila u stanju skriti, ostao je iznenađen i zbunjen.

Zaboga, šta ti je, čovjek je zaručen, uskoro če dobiti dijete, ne guraj se gdje ti nije mjesto, smirivala sam samu sebe, uspjevši se nekako okrenuti od njega. Kada smo svi zajedno sjeli za sto, već sam se donekle pribrala. On i njegova zaručnica, s već uobličenim trubuhom, sjedili su preko puta mene. Vidjelo se da mu nije baš ugodno.

Ana je bila vrlo simpatična, srdačna djevojka, smeđih očiju i plave kose. Nasuprot dojmu koji je ostavljala, činilo mi se da je poprilično hladna. Pripijala se uz njega što je jače mogla, kao da je u svima vidjela suparnice. Njezina posesivnost mi je na tren izmamila osmjeh.

Odlučila sam se upoznati s njim, pa kud puklo... Iskoristila sam trenutak dok je ona razdragano pričala sa svojim prijateljicama, svega par stolova dalje.

Počeli smo se viđati, ali ne onako kako ste si zasigurno pomislili. Postali smo jako dobri prijatelji. I bez obzira što mi se u glavi mantalo svaki put kad ga sretnem, imala sam respekta prema njegovoj budućoj supruzi.  Jednostavno, nisam željela biti jedna od onih razaračica i ostajala sam pri svome. Ni on nikada nije napravio niti jedan krivi potez.

Od početka smo se odlično slagali. Pričao mi je o svojoj djevojci. Njihova veza je već mjesecima išla nizbrdo, neki su čak pričali da ga i vara... ali na putu je bilo djete, mališan koji nije bio kriv ni za šta. Pokušavao je na sve načine da se sve vrati na staro, ali, mada on to nikada nije htjeo priznati, nije mu uspjevalo.

Bio je moj „učitelj“. On me je uveo u svijet odraslih, on mi je objasnio šta je život... i naučio me živjeti. Nije voleo cigaru u mojim ustima, niti one trenutke kada sam posezala sa čašom. Voljela sam ga gledati kako se mršti. Voljela sam sve na njemu. Iako sam bila klinka, volio je i on mene. Na poseban način. Volio je ono što jesam, a to niko poslje njega nije bio u stanju.

Jedne me je večeri nazvao i zamolio me da se nekako izvučem iz kuće, želio me je vidjeti. –Znaš, mislim da mi je sve krenulo naopako. Jedna nevolja nikad ne dolazi sama... – dok je to govorio, sasvim mi se približio, i rekla bih zapravo nesvjesno pogladio me po kosi. Njegovo lice je bilo sasvim blizu moga, njegove oči su bile pune topline, njegov me je glas milovao, baš kao i ruka... Nešto jače od mene me naglo odvojilo od njega... Nisam željela biti utjeha, ne njemu. Otišla sam....

Od te večeri, više ga nisam vidjela. Zvao me je par puta, slao mi poruke, izvinjavao mi se. Srce bi me se raskidalo dok sam mu odbijala pozive, ali, nisam željela biti „druga“, biti ona što će na svojoj savjesti nositi jedan propali brak, neko ko će tom dijetu nesvjesno oduzimati oca. Nakon mnogo uzaludnih pokušaja da dođe do mene, odustao je... Jecala sam u sebi svaki put kad bi ga netko spomenuo, ali sam ostala pri svojoj odluci. Kasnije sam čula da ga je ona djevojka ostavila, čak mu ni djete nije dala vidjeti. Poslje par mjeseci, do mene je došla poražavajuća vijest... imao je saobraćajnu nesreću. To me je dotuklo. Nisam vjerovala svojim ušima. Više ga nema... Osjećaj koji sam taj tren osjetila, neopisiv je... Mogu ga razumjeti samo oni koji su takvo što osjetili na svojoj koži. Nisi mrtav, a nisi ni živ...

 Mnogo sam mu pjesama posvetila, mnogo puta na grob mu cvjeće odnjela... Radim to i dan danas. Kad kod uhvatim vremena. Niko ne zna za to... Čak niti za to da smo se nekad davno poznavali, da smo imali ono nešto.. jako.

Da li se kajem što sam onako postupila te večeri? Ne... Da sam popustila, sad bih tuga bila još veča, a sjećanja na njega još bolnija. Gotovo svake večeri se molim za njega... Njegovo sliku još uvijek imam skrivenu u jednoj knjizi, koju rijetko otvaram, jer nemam snage da postupim drukčije.

Živim svoj život, imam porodicu, i to je moja perspektiva u životu. On je dio mog života, dio mog srca. Nikad ga neću moći izbrisati odatle, ali jedno mogu, glumiti pred svima da ni ne znam ko je... Tako mi ga rijeđe spominju...

Moj suprug ne zna za njega. I trudim se da to i ostane tako... Mada, više nisam ni sigurna zašto.

Posljednji uzdah sam mnogo puta uzdahnula, ali sa svakim novim snom, on bi se vratio.. Kao bumerang...