Kao da je sve ove godine postojao onaj davno zaboravljeni lik iz bajke « Čovjek iz pijeska» i svake mi večeri ispod kapaka sipao tako fini pijesak, e da se svakog jutra probudim suznih očiju i zamagljenog pogleda.

I nije li istina da baš nikad nisam vidjela u potpunosti? Ja, koja sam gledala najotvorenijih očiju; nisam li gotovo uvijek vidjela najmanje?

I nisu li moje oči uvijek bile snene i umorne, pa baš uvijek i nakon dobrog sna?

Sipao mi je pijesak; ne da bi me oslijepio već da bi mi promijenio pogled na svijet.

Ali nakon toliko dugo plakanja moje su oči isprale sav pijesak. I danas kad sam izašla iz svoje sobe ugledala sam potpuno drugačiji svijet od onog na koji sam navikla. Jer ja sam prvi put vidjela! Vidjela svijet onakav kakav on uistinu jest!

Ja sam bila jedina dvorska luda, kojoj su prosuli prašinu i pijesak u oči, e da bi dva put manje vidjela nego što je to uistinu mogla.

Vidjela sam Veliku urotu!

Velikog brata koji je u svom prekrivenom obliku buljio u mene iz svakog plakata, svake reklame, svake trgovine i svakog izloga.

Bila sam okružena tajnim agentima, od kojih je svaki bio nezamjenjiv komadić mozaika Velike urote. Ja sam bila jedina dvorska luda na svijetu kojeg je već odavno preuzeo Veliki brat, ja sam bila jedina dvorska luda u svijetu tajnih agenata.

I svi su oni znali moje ime i imali neki svoj tajni plan koji je odavno iz eksperimenta prešao u zbilju.

Gdje su lude kao i ja? Zar sam ja posljednja na svijetu?

Možda su svi već odavno odbacili petokraku i našili na kape njegov lik! Lik Velikog brata!

Kako se mogu boriti protiv čitavog svijeta i njegove nepobjedive ratničke legije reklama koja opsesivno maršira noseći na šljemu njegov lik?

Što da radim? Da se pokorim i postanem i ja dio Velikog plana, Velike Urote? A ipak kad malo bolje razmislim nisam li već svojim rođenjem postala dijete Velikog brata?

Što da radim; da se pokorim ili pokušam boriti, iako je unaprijed već sve izgubljeno?

Izgubljeno; kad je posljednji Navaho Indijanac završio u rezervatu,

                   kad je čovjek pokorio mjesec,

                   kad je moj dida prvi put izvukao mrižu praznu?

Što da radim? Da se pokorim i osiguram svoje daljnje postojanje? A hoću li to onda biti ja ili netko drugi? Ili da ustanem i dignem svoj glas za slobodu, da započnem rat?

Kako? Kad su se svi sanjari o slobodi preselili u prošlost? Kako? Kad su svi ratnici odavno u muzeju voštanih figura? Kako da ustanem kad nikad nisam uistinu hodala?

Kako? Kad znam da jedan čovjek ne može promijeniti svijet?

Ali ako se ja oglasim; oglasit će se i drugi čovjek; treći, četvrti, peti, pa to više neće biti čovjek, sam protiv svih, već grupa ljudi koja može promijeniti svijet.

Što da radim? Da molim Boga da mi da snage da prekinem taj suludi eksperiment koji je postao zbilja; ali kako da molim Boga kad su nam rekli da nema Boga, da je «religija opijum naroda»? Je li istina Bože? Jer ako si tako veličanstven, što su govorili mnogi, zašto si dopustio da vuk izjede tvoje ovce?

Zašto si dopustio da mi ukradu dušu i prišiju je kao Wendy sjenku Petru Panu; mom klonu?

Jer kaži mi Bože; tko od nas uopće ima dušu; ja ili moj klonirani ja?

I tko je od nas onaj pravi ja? Onaj koji ima još uvijek trunku svoje pobunjeničke naravi ili onaj kojeg su tako divno naučili da bude poslušan?

Tko ima dušu, Bože? Tko ima onu «mrvu» moje duše?

Kome ona pripada?

I nisam li Bože i ja i moj otac i moj djed već odavno isklonirani?

Ne nosimo li svi gen drevnog klona?

Jer ti si, Bože, stvorio čovjeka na svoju sliku…

Bože ti si nas  učio da se ne priklanjamo idolima, a nisi li i ti sam idol?

Ti si Bože stvorio čovjeka, a čovjek je stvorio antikrista; nisi li samim tim Bože ti stvorio i Krista i antikrista? Sam predvidio svoj kraj?

Prije tog kraja, moram te još pitati zašto uživaš u ovoj suludoj bitci između dobra i zla? Nisu li te odavno otrcane bitke umrle u filmovima Johna Wayna u prizoru kad je posljednji kauboj točno u podne sišao sa svoje kobile Suzy i svojim omiljenim revolverom ubio posljednjeg Irokeza koji je pokušao pobjeći s našim skalpom?

Ali sve što je uspio odnijeti je skalp, dok na ramenima svijeta još uvijek je i još će dugo biti glava u kojoj radi luđački mozak!

A ja se tu grizem što je čovjek napokon skovao Veliku urotu, pretvorio eksperiment u zbilju. Zašto? Kad je čovjek još od svog postanka samo dio Velike urote, tvog eksperimenta.

I nisi li ti Bože, nisi li ti lice Velikog brata?

Što da radim? Da se borim? Kako? Kad znam da je unaprijed sve već izgubljeno?!

I sad mrzim svoje oči; i želim ih spaliti suzama i iskopati trnjem!

E, kad bi barem večeras prošao «Čovjek iz pijeska»; da zaboravim ovaj kaos svijeta!!!