5. POŠLA JEDNA PRIČA OKO SVIJETA
Pošla jedna priča oko svijeta, na biciklu. Tražila je odgovarajuću zbilju. Susretale su je razne zbilje, neke s prćastim nosom, neke mutave kao gljive, neke glupe kao toljaga, neke šuštave kao lepeza. Ali nijedna da pogodi ulaz u priču.
“Gonite se,” govorila je priča na biciklu. “Nemate pojma o čemu se radi. Nagađate, a ne pogađate.”
Nastavi ona zujati sa svojim biciklom širom zemlje. Jednoga se dana zaustavi kraj izvora i reče mu s malim uzdahom:
“Znaš, brate, izgleda da ću ostati sama. Nema toga ženika, koji bi mi odgovarao - ni po bogatstvu, ni po ljepoti, ni po pameti.”
“Pa što onda?” zažuborio je bezbrižni brat.
“Ništa. Ali opet, dođe mi tu i tamo da sebe požalim, jer svatko nekoga ima...”
“Ti si kao i ja,” reče izvor. “Ja nemam nikoga. Ali nema te rijeke, ni potoka, ni česme, koja bi mogla bez mene. Štoviše, nema tih usta i toga kljuna, koji bi mogli bez mene. Stoga smatram da sam u velikomu društvu, iako oni s kojima se družim to ne znaju.”
“A tako,” zamišljeno će priča. “Ja sam dakle kao i ti - svi od mene potječu, a ne znaju.”
Zajaši opet svoj bicikl i odzuji dalje, naizgled i dalje tražeći ono što se ne može naći, ali uistinu putujući nehajno i bez očekivanja. Njezinim su se tragom množile zbilje, svaka pomalo krnja - svaka s česticom raskoši, ali nijedna da ponovi izvornu priču u punokrvnoj cijelosti.
Priča je zujala dalje. Nije odustajala, ali se nije ničemu za sebe nadala. Samo je jedno znala: prestane li obilaziti svijet, sve će razne male zbilje uvenuti, smežurati se, stvrdnuti se. I što onda? Od toga se znanja, od toga straha okretao kotač njezina bicikla: revno, zdušno, neumorno. Ona je sjedila iznad njega, spokojno zagledana u nedopričan svijet.
Zajaši onomad Bog Svoj bicikl i pođe svijetom...
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.