8. PORTRET

 

        Bio jedan najčudesniji slikar portreta. Svačije lice, koje bi osvanulo na njegovu platnu, činilo se prelijepim. Iz svakoga je strujala svjetlost i blaženstvo. Ali slikar nije bio zadovoljan. Htio je dosegnuti najljepše lice, najljepše među najljepšima. Ali kako ga naći?

        Jednoga dana počeo je slikati nešto za nj neuobičajeno. Lepezu. Blistavu, ljupku, kićenu lepezu. Čudili su se otkuda taj zaokret.

        “Zbilja, zar više ne slikaš lica”? pitali su.

        “Slikam”, odgovarao je, obuzet svjetlucanjem lepeze, treperenjem njezine čipke, maglovitom raspojasanošću boja. “Ja sam slikar lica; predmeti i krajolici nisu moja tema”.

        Lepeza je iz dana u dan bivala sve življom. Sve zanosnijom. Drhtala je u nevidljivoj ruci. Gotovo se nije moglo u nju gledati, toliko je bila ludo opojna. I nikako se nije dala naslikati do kraja. Ljudi su žmirkali, skretali pogledom, a onda se opet usudili pitati:

        “Zbilja, zašto toliko slikaš lepezu”?

        “Zato jer je ruka prejaka za moje oko i dušu. Zato slikam lepezu. Na njoj je ostao tek trag njezine ruke”.

        “Tek trag... A zbilja, zašto je ruka prejaka za tvoje oko i dušu”?

        “Zato”, reče šaptom, “jer pripada onomu najljepšem licu. A o njemu ne smijem ni govoriti, kamoli ga slikati. Lakše mi je slikati nešto što je ta ruka taknula, možda nehajno, možda časovito. Pa ako u lepezi ugledate sjaj koji vas zasljepljuje, sjetite se da je to blijed odraz najljepšega lica na svijetu”.

 

       

        Počitanje i udivljenje portret je Božanstva.

 

 

          Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)