Sumrak je osvajao zadnje odsjaje sunčevog svjetla,i prva večernja zvijezda,stidljivo je pokazala sjajne titraje na nebu...

Sve je bilo tako tiho...Plahi valovi goleme rijeke milovali su obrise stepenica, koje su se gubile negdje u dubini.

Tišinu su probudili sitni koraci malog drvenog lutka,koji je zastao do ruba vode.Dugo je gledao površinu svojim obojanim očima,napinjući se, da bar zamijeti i jednu nijansu boje..No, sve je bilo jednako sivo..On nije imao dar viđenja ljepote ovoga svijeta..Samo je načuo o njima...Došao je ovdje, jer je čuo da će se u jednom čarobnom trenutku otvoriti vrata čarobne dimenzije, gdje će konačno pronaći svoga oca i pitati ga, zašto ga nije dovršio do kraja...Dao mu živo srce, oči koje vide,usne koje mogu dotaknuti druge usne, i osjetiti sol suze radosnice koja klizi iz oka...Mali lutak nije znao ni plakati, jer osjećaja nije imao...Tek nagovještaj da su oni najljepši dio ovog života...

Udaljio se od obale i sjeo na travu, čekajući odgovore na svoja pitanja..

Pridružila mu se nepoznata djevojčica, u iskidanoj haljinici i čupave kose...I njene oči su bile prazne,bez sjaja i mrve radosti..

"Kako se zoveš?"-upitao je lutak djevojčicu.

"Alisa"..."zaboravila sam negdje svoje čarobno ogledalo, koje pokazuje odraz vlastite duše...Ja..više ne mogu ni naprijed  ni nazad...Ne znam odakle sam, ni gdje ću otići..Možda, uđem li kroz portal koji mi se otvori..možda pronađem svoje ogledalo i konačno nađem mir..."

I ona je šutke zurila u beskraj horizonta,ne govoreći dalje ništa..

Dok su tako sjedili u tišini, nisu ni primjetili da im je prišla žena u crvenoj haljini, sa kapuljačom na glavi..Kad je spustila kapuljaču, crna kosa joj se rasula po ramenima...Bila je nalik na vilu,zapravo, ona i jest bila vila..

Obratila se lutku i djevojčici:

"Ah, vjerovatno  i vi čekate odgovore na pitanja kao i ja..Zovem se Rosana..Ja sam vila,koja više nema moći, jer su ljudi prestali vjerovati u naš svijet...Kako im vratiti vjeru? bez njih, svijet bajki će zauvijek nestati...A sa njim i mi svi..."

Nitko nije znao odgovor...Tišinu je doticala nježna Rosanina pjesma, koju je pjevala,čekajući spasonosni susret sa Onim koji će joj otvoriti vrata spoznaje...

Obali se lagano približavao maleni čamac..U njemu je sjedilo biće,obavijeno tamnim plaštom, bez lica..Zapravo, lice je bilo u svjetlu, pa se nije vidjelo..

"Tko si ti?"-upita ga Rosana

Ah...Zovu me Smrt ali, zapravo, ja to nisam..Smrt je tek ljudska riječ ogrnuta haljom straha..Došao sam ovdje, jer želim konačno sa sebe skinuti taj smiješni ogrtač kojim su me ogrnuli..Želim biti obnažena, obučena samo u svjetlo radosti, a uporno me oblače u zlosutno ruho tame...

Čuh da ću ovdje naći odgovor,kako da budem to što zaista jesam..."

Smrt se mirno ljuljuškala u čamcu,ne primjetivši zadahtanog čovjeka, koji se trčeči približio obali,vičući ogorčeno,ne primjetivši nikoga:

"Moj život nema smisla..Imao sam srce,prepuno ljubavi,i darovao ga biću kojem sam vjerovao...Bio sam prepun čarolije,radosti,dijete u meni je klicalo...Ali,to srce je bilo razderano u tisuću komadića..Nisam znao da će ona koju volim, iskreno, poput djeteta, to srce uništiti do kraja..Zar vrijedi osjećati? Osjećaji bole..U meni se sve ugasilo..Više ne znam tko sam..Svoj vlastiti odraz ne mogu vidjeti, jer  sam sva ogledala razbio.."---

I krenu čovjek u duboku vodu...Tonuo je sve više,ne žaleći više ni za čim..Dok nije na dnu rijeke vidio biće u crnom...Za trenutak se pokolebao...Pa to je strašna Smrt...ali,vidjevši tračak svjetla ispod tamne kabanice Smrti,prišao je bliže...Nije osjetio strah..Samo mir..

"Želiš li dobiti odgovore o smislu života i besmislu tvoga postupka,skini me,obnaži do kraja,"-rekla je Smrt čovjeku..

Čovjek je strgnuo sa nje kabanicu, i pred sobom ugledao ženu neopisive ljepote...Sva je blistala u zanosnoj haljini od zlata..

"Skini i tu haljinu sa mene,jer ti me još uvijek zamišljaš svojim umom.."-nastavila je Smrt.."

Čovjek je skinuo i tu haljinu sa nje..

"A sad dođi,"-rekla je,"vodi ljubav samnom"...

Čovjek se stresao i zadrhtao..

"Ne plaši se", rekla je Smrt,"strah je zadnje čega se trebaš osloboditi u ovoj igri života..Strah od Mene..."

U trenutku svih trenutaka, njih dvoje su postali Jedno... Svi univerzumi, sva postojanja, svi proživljeni osjećaji, slili su se u jednu jedinu spoznaju.."ja LJUBIM,"...bez imalo straha, ono što nikad nisam mislio da mogu ljubiti...A ništa ne prestaje, samo se povećava, ta želja za beskrajnim davanjem te spoznaje savršene Ljubavi..."

Tada je čovjek shvatio da je on taj portal,kroz kojeg svi mogu dobiti što žele...Kroz kojeg sve čarolije mogu ponovo živjeti,svi koji traže izgubljeni odraz,ponovo ga naći...On je svemogućnost, i Stvoritelj,i Majka, i dijete...Smrt je samo sjaj u beskrajnoj tami izgubljenosti...Sve mu je bilo jasno..Izašao je iz vode,i zagrlio svoje prijatelje,koji su konačno dobili odgovore na svoja pitanja.,..