Poput lišća imamo mnogo peteljki

Jednog jesenskog dana bio sam u parku, zaokupljen razmišljanjem o vrlo malom, krasnom listu u obliku srca. Bio je gotovo crvene boje, i jedva je visio na grani, kao da će pasti. Proveo sam dugo vremena s njim, pitajući ga mnoga pitanja. Saznao sam da je list bio majka drvetu. Obično mislimo da je drvo majka, a listovi da su samo djeca, ali gledajući list, vidio sam da je on također majka drvetu. Biljni sok koji korijenje izvlači sadrži samo vodu i minerale, što nije dovoljno da se nahrani drvo. Zatim drvo prenosi taj biljni sok lišću, a lišće ga pomno razrađuje i pomoću sunčeve svjetlosti i zraka šalje ga natrag drvetu da se nahrani. Stoga, lišće je također majka drvetu. Budući da je list vezan s drvetom preko peteljke, lako je uočiti komunikaciju među njima.

Mi više nemamo peteljku koja nas povezuje s našom majkom, no kada smo bili u njenoj utrobi, imali smo vrlo dugu peteljku, pupčanu vrpcu. Kisik i hrana koje smo trebali, dolazili su nam kroz tu peteljku. Onog dana kad smo se rodili, peteljka je bila odrezana i dobili smo dojam da smo postali neovisni. To nije istina. Nastavljamo se oslanjati na svoju majku još dugo vremena, te imamo još mnogo drugih majki. Zemlja je naša majka. Imamo mnogo peteljki koje nas vežu za našu Majku Zemlju. Postoje peteljke koje nas vežu s oblacima. Da nema oblaka, ne bi bilo ni vode koju pijemo. Sastojimo se najmanje od sedamdeset posto vode, a peteljka između oblaka i nas zaista postoji. Isto je i s rijekom, šumom, drvosječom i seljakom. Postoje stotine tisuća peteljki koje nas vežu sa svime u svemiru, podupirući nas i omogućavajući nam da postojimo. Vidite li vezu između vas i mene? Ako nema vas, nema ni mene. To je sigurno. Ako to još ne vidite, molim vas da dublje pogledate i siguran sam da ćete vidjeti.

Pitao sam list je li uplašen jer je jesen i drugo lišće pada. List mi je rekao: „Ne. Tijekom cijelog proljeća i ljeta bio sam potpuno živ. Naporno sam radio da pomognem nahraniti drvo, i sada je mnogo mene u drvetu. Nisam ograničen njegovim oblikom. Ja sam također cijelo drvo, pa kad se vratim tlu, nastavit ću hraniti drvo. Zato se uopće ne brinem. Dok ću napuštati ovu granu i padati prema tlu, mahat ću drvetu i reći: „Vidimo se uskoro.“

Toga dana vjetar je snažno puhao i nakon nekog vremena vidio sam list kako napušta granu i pada prema tlu, veselo plešući; jer dok je padao, već se vidio u drvetu. Bio je tako sretan. Naklonio sam glavu, znajući da imam još mnogo toga naučiti od tog lista.

Thich Nhat Hanh, Mir je svaki korak